U rečenicu “Nemoj da ideš” stanu sva “Trebaš mi”
Kroz tunele čekanja prolazim
I ostavljam svu strast koja pregori
Dok se svijeća topi
I varnice iz kamina put za vani traže.
Da li si ikad bio toliko jak
Da si sve strahove gurnuo
Kao da ti nisu teret na leđima
Kao da te ne tjeraju da se noću kupaš u suzama
Kao da te ne tjeraju da dok hodaš
Pogled skrećeš ka dole
Kao da si pokunjen ustao na pogrešnu nogu
Kažu da u rečenicu
Nemoj da ideš
Stanu sva
Trebaš mi
Ovog svijeta
Ali tamo stane i mnogo više
Stane i onaj mali dio srca koji čeka da bude sastavljen
I suze koje liju kiše noćima čekajući bolje sutra
Svu nadu i sva ona razočaranja koja se dese
Dok se jednom nogom vraćaš nazad a drugom guraš naprijed
Tamo gdje ne treba da se uklopim
Ispadam kao pogresna puzla
Težak je put do tamo
Gdje si zadnja kockica koju neko traži
Koja se perfektno sklapa sa nečijim ludilom
Kao žice gitare
Krajevi moje kose
Vuku se po tvojim ramenima
Odlazim viču
Pregoriše od želje da ostanem
Pa se onda sva nekako nadam
Izgorim od želje da dođeš
Da se nikad ne rastanemo
Da nam se vene kroz koje teče krv
Spoje
I budemo jedno.
Da me miluješ usnama
I ljubiš riječima
Da ne znamo za bol i strah
Za satove i rastanke
Da nikad više ne čujem
Nemamo vremena.
