Samo živi i pusti druge da žive, molim te, nije teško

Sve do sad nisam bila svjesna koliko je društvo nepodnošljivo, nepodobno i toksično za nekog poput mene.

Svi si uzimaju za pravo komentirati moj život, ‘Budeš si i ti nekog našla, joj jadna si sama, jel možeš ti to sve sama, nemaš ti više baš vremena, pa možda si trebala ostat u vezi, bolje nego da si sama sad, nema ti idealnog, a di ti sad ideš, jel se bar krešeš nekad?’.

Zamaraju se stvarima kojima se ni ja sama ne zamaram. Ni ne želim nikog, želim biti sama samcata, to je moj izbor,a ne sudbina kleta.

Većina prijatelja koja me vidjela nakon prekida, bila je lagano iznenađena time koliko sam dobro u glavi, očekivali su rasulo,patnju i tugu. Zašto? Zato to sam single žena u tridesetima i nemam planove za svoj život na duže od idućih godinu dana?

E pa meni to odgovara i to me ispunjava. Ne mislim da sam najpametnija ili da sam pobrala svu pamet svijeta, ali isto tako mi ne treba netko da mi govori što da radim, kako bi nešto trebala i kako bi život trebao izgledati.

Ono što mi je prelilo čašu da ovo pišem je jutrašnji komentar susjede u sedamdesetima. Otišli su roditelji od prijateljce koji su bili kod mene u posjeti i susjeda je brže bolje bolje izjavila ‘Sad si opet ostala sama’.

Zapravo je istina da sam sad bolje nego ikad, napokon sam prodisala, osjetila koliko sam snažna i jaka i koliko sam prije imala prividnu sigurnost jer je ionako teret života bio najviše na meni.

Svaki dan sam sretna i ponosna na sebe samu i sve što trenutno želim je biti sama i uživati u slobodi koju napokon imam.

Promijenila sam se putem, ali na bolje,  naučila sam prigrliti stvari i veseliti se svemu. Ali ljudi ne mogu, ne mogu pojmiti da ja uživam u životu koji nije njihov.

Čak sam uvjerena da ih moje postojanje vrijeđa, propitkuju vlastito bivanje i način života. I jednostavno kroz sva ta pitanja upućena meni žele izvući bar jedan tračak mizerije mog života i bit će uporni dok ne dobiju i najmanju potvrdu da meni nije dobro odnosno da ja nisam dobro što bi značilo da su oni odabrali pravi način života.

A da ne spominjem osjećaj kao da sam u mesnici, svatko si uzima za pravo nabacivati mi se, komentirati koliko dobro izgledam, svatko smatra da ima pravo na dio kolača i tko će prvi , kao da su jedva dočekali da nisam u vezi pa su krenuli u juriš.

Kad moja mama sretne ljude po gradu nitko ne pita da li sam završila fakultet, da li sam sretna, radim li, putujem, prvo pitanje je ‘Je li se udala’.

A zamisli tek da svatko gleda svoj život i fokusira se na sebe samog kao što ja radim? Ne zanima me tko živi kako, samo želim da su ljudi oko mene sretni kao što sam i ja sama sretna napokon.

Ne moramo svi biti isti, ne moramo voditi iste živote, na kraju krajeva da smo svi isti, čovječanstvo bi još uvijek bilo u pećini.

Nisam jadna što sam sama, ne moram se opravdavati zbog toga kao što se ni vi ne opravdavate jer imate djecu, kredite i brakove.

Ne želim da postojimo mi i oni, želim da svi skupa živimo u društvu gdje prihvaćamo jedni druge i načine života koje vodi svatko od nas i da se međusobno podržavamo, a ne osuđujemo.

Samo živi i pusti druge da žive, molim te, nije teško.

Autor poznat redakciji.