DogađajiFeminizamHrabra LolaKulturanajnovijeNaslovna vijestRadoznala Lola

Afganistanske žene sada moraju da unište sve što su postigle

U Afganistanu nam je sada oduzeto pravo da budemo ono što zapravo jesmo. Kao žena, ja sam žrtva političkog rata koji su započeli muskarci.

Prenosimo: Redakcija

The Guardian

Foto: Sajjad Hussain/AFP

U nedjelju rano ujutru bila sam na putu do fakulteta kada je grupa žena istrčala iz ženskog studentskog doma. Pitala sam ih  šta se dešava, a jedna od njih mi je rekla da policija evakuiše dom jer su Talibani ušli u Kabul i napadače žene koje nemaju nemaju burku. Pohrlile smo kućama ali nismo bile u mogućnosti da koristimo javni prevoz. 

Situacija je bila izrazito teška za žene iz studentskog doma koje žive van granica Kabula, bile su uplašene i zbunjene oko svog idućeg koraka.

U međuvremenu, muškarci koji su svjedočili događaju, ismijavali su djevojke i žene, rugajući se njihovom užasu. ” Idite i obucite burke.”, dobacio je jedan od njih. “Ovu su vaši posljednji dani na slobodi.”, rekao je drugi. “Oženiću vas četiri u jednom danu.”, doviknuo je treći. 

Zbog zatvaranja javnih ustanova, moja sestra je trčala kilometrima da bi se vratila kući. “Sa mnogo tuge napusta sam svoje radno mjesto, odakle sam posljednje četiri godine pomagala mnogim ljudima u mojoj zajednici. Napustila sam svoju kancelariju sa suzama u očima i oprostila se od radnih kolega. Znala sam da je to bio moj posljednji dan na poslu.

Nedavno sam bila na pragu da završim dva fakulteta, prestižnih univerziteta u Afganistanu. Trebalo je da dobijem diplomu američkog fakulteta u Afganistanu i kabulskog univerziteta u novembru, ali ovo jutro sve se iznenada promijenilo. 

Uložila sam mnogo truda da postanem osoba na koju sam  danas ponosna. Ali danas kada sam se vratila kuci, moje sestre i ja smo u panici skrivale sve dokaze naših postignuća kao i lične dokumente.

Bilo je poražavajuće. Zašto bismo sakrivali stvari na koje treba da budemo ponosne? U Afganistanu nam je sada oduzeto pravo da budemo ono što zapravo jesmo. Kao žena, ja sam žrtva političkog rata koji su započeli muskarci.

Odjednom više nemam pravo da se zabavljam, slušam muziku, družim s prijateljima u našim omiljenim kafićima ili da nosim svoju najdražu žutu haljinu i ružičasti karmin. Više nemam mogućnost da idem na posao, ni da završim fakultet kojem sam posvetila godine svog zivota.

Voljela sam da idem na manikir. Danas sam u prolazu naišla na kozmeticki salon gdje sam redovno odlazila na manikire. Izlog salona koji su krasile slike atraktivnih djevojaka prekrečen je preko noći. 

Nisam mogla da prestanem da plačem kad sam čula priče raznih porodica. U jednoj od porodica, sin je poginuo tokom rata, oni su ostali bez novca da plate taksi do Kabula pa su u zamjenu za prevoz prodali svoju snahu. Kako je moguće da život jedne žene može da vrijedi jednako koliko i putovanje.

Nakon što sam danas saznala da su Talibani ušli u Kabul, pomislila kako cu postati robinja. 

Moj život je u njihovim rukama.

Sve što sam mogao da vidim oko sebe bile su uplašena lica žena i lica muškaraca koji mrze žene, koji ne žele da se one obrazuju, rade i imaju ikakvu slobodu. Najviše su me porazili oni koji su izgledali srećno i ismijavali žene. Umjesto da stoje uz nas, oni stoje uz Talibane i daju im još veću moć.

Afganistanske žene su se mnogo žrtvovale za malo slobode koju su imale. Kao siroče, tkala sam tepihe kako bih sebi obezbijedila školovanje. Suočavala sam se sa mnogim finansijskim izazovima, ali sam imala planove za svoju budućnost. Nisam očekivala da će se sve ovako završiti. 

Sada mi se čini da moram uništiti sve što sam postigla u 24 godine svog života. Imati bilo kakav lični dokument ili nagrade Američkog Univerziteta, veoma je rizično sada. Čak i ako ih čuvamo, nismo u mogućnosti da ih  koristimo. Za nas u Afganistanu nema posla. 

Kako su se provincije rušile jedna za drugom, mislila sam na svoje dječje snove. Moja sestra i ja nismo mogle spavati cijelu noć, prisjećajući se priča koje nam je majka pričala o eri Talibana i načinu na koji su se odnosili prema ženama.

Nisam očekivala da će nam ponovo biti oduzeta sva osnovna prava i da ćemo se vratiti 20 godina unazad; da ćemo nakon 20 godina borbe za svoja prava i slobode, loviti burke i skrivati svoj identitet.

Tokom posljednjih mjeseci, kako su Talibani preuzeli kontrolu u provincijama, stotine ljudi je pobjeglo iz svojih kuća i došlo u Kabul kako bi spasili svoje supruge. Žive na otvorenom, u parkovima. Bila sam dio grupe studenata Američkog Univerziteta koji su pokušavali da im pomognu prikupljajući novac, hranu i druge potrepštine.

Takođe, radila sam kao nastavnica engleskog  u jednom edukativnom centru. Ne mogu da podnesem pomisao da više ne mogu da stojim ispred razreda, učeći ih da pjevaju pjesmice. Svaki put kad se sjetim mojih prelijepih djevojčica koje trebaju da prekinu školovanje i ostanu kod kuće, krenu mi suze.

Izvor: The Guardian

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije