najnovijePorodicaŽivot

Poštena žena je modra po koži, ona se ne razvodi!

Otkad nisam vidjela susjedu, vjerovatno ili ima neki obveza, ili je onaj njen opet maltretira.

Piše: Žana Alpeza Redakcija

Ne znam otišla bih da vidim, nešto ću smislit da sam je zbog toga posjetila i zvonim i zvonom, čujem iz daljine sobe glas „eto me“ jedva potiho.

Otvoriše se vrata, ja u nevjerici, pa gdje si draga susjeda ne viđam te neko vrijeme, i kažem sebi ajde malo prošetaj vidjeti kako si , i da malo porazgovaramo. Na njoj pokućnica u podne, vidim da se nešto događa, no neugodno je naravno pitati.

Kaže dođi drugi dan,imam migrenu glava mi puca, nisam za društva oprosti. Kažem ma da, sve u redu, ako ti treba donijeti nešto iz ljekarne ili što drugo slobodno se javi. Hvala ti, odgovara. I pri kraju da ju pozdravim pogledah prema njezinim nogama, kako je pokućnica dijelom otkopčana vidim od koljena prema gore modrice po koži.

Bože mili, prolazi mi glavom hoću je pitati što se desilo? I upitah je jer me toliko uhvatio strah da ne znam ni sama što mi u glavi nije prolazilo. Draga moja što ti se desilo pa ti si modra po koži? Spusti od srama glavu prema podu i kaže mi ma to sam neki dan pala na vražjim pločicama, uvijek sam govorila svojem mužu netko će pasti i evo vidiš pala sa, tako da su mi te modrice od pada.

Ma svašta mi se dešava u posljednje vrijeme, boli me glava jako, pala sam, teško hodam, ne mogu spavati po cijele noći sam kao vampir, ne pomažu više ni tablete. U njenom pogledu i u očima koje su pune straha i sa drhtavim glasom kako mi prepričava, vidim da to nije istina.

No, tko sam ja da se miješam. Polako je gledam dok zatvara vrata, još modrica po koži iznad lakta ruke. Pozdravih se i kažem joj molim te pozovi me ako ti bilo što treba.

Odlazeći od njene kuće nešto mi nije štimalo, onakve modrice, znam da laže za glavobolju jer vidim da svaku noć plače, toliko su joj natekli podočnjaci. Bože, tisuću misli mi na pameti. Nešto sam načula prije nekog vremena da joj muž nije baš sjajan, dolazi iz kafane pijan kući, ne mari za djecu, ne mari za njihovo odrastanje, a najmanje za nju.

I opet sebi kažem ma daj pusti „trač ko trač“ tko će ljudima vjerovati. Ali onda skontah da pozovem drugu susjedu da je posjeti sutra, pa da uskladimo da li se priče poklapaju. I tako sutra je druga susjeda otišla, jer njezina kćerka je sa njenom u razredu, pa malo će kao o tome razgovarati.

Ali, druga priča je njoj ispričana. Nije bila sutradan u pokućnicu, bila je odjevena u hlače i majicu dugi rukav tako da ništa nije mogla vidjeti. Ali i ona mi je potvrdila da vidi na njoj da se nešto dešava i da nešto skriva. Misli su joj miljama daleko, ne prati me, vidim da je nešto muči.

Ovo je samo jedan od primjera koje vaša susjeda, ili tisuće i tisuće žena proživljava svaki dan. Da, istina je da je opna udarce primila od muža i to od muža koji je jako brižan i drag svima osim njoj.

Ona je naučila na batine, njoj modra koža je kao nekome popiti kavu. Djeca kada se vračaju kući iz škole drhte, jer ne znaju što mogu zateći kada dođu kući.

Zašto ga ne prijavi? Zašto trpi udarce, bolove, ponižavanja, emocionalno maltretiranje? Zašto ne ode negdje dalje živjeti i uzme djecu sa sobom? Ovdje priča se dešava u manjim mjestima, manjim gradovima gdje svatko svakoga zna. Ovdje postoje nepisana pravila- PRIMAJ BATINE,TRPI, ALI DA TI NIJE PALO NA PAMET RAZVESTI SE-SRAMOTA JE!

Upravo tako, sramota je, što ima veze pa koji udarac, ma daj nije ti to sad nešto zbog čega ćeš se razvesti – kaže joj brižna majka.

Ali, draga majko ja svaki dan primam batine od njega, ne mogu izići iz kuće moram sve prekriti jer sam modra po rukama i nogama, još nije počelo po licu ostavljati tragove masnica, kako ću to prekriti.

Draga kćeri, znala si kad si se udavala, da ti nema povratka niti kući, a još manje da ti padne na pamet da se razvedeš! Kako ćemo tu sramotu podnijeti, pa šta će susjedi pričati, da nisi dobra supruga, još manje majka, nemoj da ti i ja jedan šamar opalim kćeri.

Da, tako naše brižne majke vole svoje kćeri. Zar je njoj uopće bitno što je muž svaki dan tuče, nimalo to ne dolazi do nje.

Iza zidova u kući ne znamo što se dešava, ali ako čujemo da netko plače, govori „nemoj molim te ne udaraj me“ i slično bi naša savjest trebala reagirati na način da pozove policiju. Jer ona je nikada neće pozvati, ona mora biti jaka zbog djece, ona kada iziđe u grad ništa se na njoj ne vidi, naprotiv taj njen zlatni „muž“ je i zagrli i stvara se utisak da su kao i svaki drugi par.

Tko su muževi koji udaraju svoje supruge? Opisat ću dva karaktera osobnosti

Prvi u nizu je uspješan ili poduzetnik, ili manager kompanije, koji je korektan, zabavan i želi pod svaku cijenu ostaviti „dobar dojam“ na vanjski svijet, među uposlenicima, sa kolegama ide na kave, pričaju viceve i slično.

Ni po čemu ne bismo rekli da je nasilnik, egocentrik ili bolesni ambicionista.Kada su vani,paze na svaki detalj od odijevanja, gestikulacije i teško je zamisliti da je ovakav lik nasilnik.

Ali, on svojoj supruzi je zabranio da negdje radi, da ima karijeru, za svaki neuspjeh mu je kriva supruga, tako da je kroz udarce tj. batine stvara nadmoć nad njom, gdje je ona došla pred zid, on roditelja nema podršku, ne smije nikome reći jer se boji za sebe, boji se zbog djece. Samo je pitanja kada će biti slijedeći udarac biti za hospitalizacije.

Drugi je čovjek koji je u djetinjstvu imao problema sa roditeljima koji su se stalno svađali i tukli i on je poprimio te obrasce ponašanja, koje je prenio na suprugu. On ima posao, ali poslije posla, ili ide kockati, ili u „kavane“ gdje želi biti „glavni među dečkima“, dok supruga traži od roditelja da joj kupe pelene za dijete.

On dolazi u kasne sate, ne brine o ničemu što je u kući, optužujući nju je stvorio sebi sliku da je on taj koji je „muško“ i koji može raditi što hoće, a da ga supruga ne smije pitati gdje je bio. Počne li razgovarati da treba im novac za djecu tada nastupa šamar.

Ovim ženama je jako teško, skoro imaju život kao pakao, vanjština je jedno, a unutar  četiri zida je pravi pakao. U manjim sredinama nemaju ni podršku centra za socijalni rad i slično. Mnoge su osuđene da se snalaze kako znaju i umiju i da trpe svakodnevno mučenje kojemu se ne zazire kraj.

Najgore od svega je što to ni roditelji ne shvaćaju, pa i od njih nemaju podršku (izuzetak su oni koji je imaju) jer je sramota razvesti se.

Za sada kako su ove žene mlađe, to njihova psiha i fizičko zdravlje bolje podnose, ali do kada se to može podnositi?

Vrijeme prolazi,a mnoge ne vide izlaz iz ove mučionice. Ni krive ni dužne osuđene na ovakav život je golgota!

 

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije