O “otuđenju” iz perspektive djece

Priča 2.: „Čestitam, ona više nije tvoja mama. Ne moraš ići ako ne želiš. Sama odlučuješ s kime život dijeliš.“

Jednoga dana, davno je bilo,
Moje nebo postalo je sivo.

Mama i tata ne vole se više,
Nisi ništa kriva, čulo se sve tiše.

Mama je živjela tužna i sama
U 30 kvadrata podstanarskog stana.

Tata je gradio predivnu vilu,
Bazen i sjenicu, uz ženicu milu.

Imao je pse, ribicu i mačka,
Bježati njemu postala je spačka.

Mama me tjerala na školu i ples,
S tatom je uvijek bio urnebes.

Jednoga ljeta, taman prije škole,
Odlučim ja tako u pobjede nove.

„Tata, ja te volim, živjela bih s vama“,
„Može, dušo, evo tvoja nova mama“.

Moja mama jadna, očajna i sama,
A tu mi se smiješi jedna mlada dama.

Kada mamu sretnem, ona se tuži
Što meni se s njom više ne druži.

Svima sam rekla, vidjeti je neću,
A tati to je mamilo veliku sreću.

Sudovi, centri, klinike i s*anja,
Čestitam, ona više nije tvoja mama.

Ne moraš ići ako ne želiš,
Sama odlučuješ s kime život dijeliš.

„Dva puta mjesečno samo izdrži“,
Rekao je tata ponosan do srži.

Godine su prošle ko’ dva života,
Meni se po duši mamica mota.

Sjetim se našeg božićnog jutra
Pa pomislim što ću obući sutra.

Nema toga što nisam radila
Da bih ju iz srca vadila.

Prva ljubav, velika i strasna,
Ne znam što da radim, kao da je kazna.

Ne znam ga voljeti jer ne volim sebe,
Osjećam, iznutra nešto me grebe.

Mama se javlja, poruku šalje,
Iako od nje ja sam sve dalje.

Nisam joj se javila godinu dana,
Ona je i dalje tužna i sama.

Odlučim tada šansu dati,
Vidjeti što mi želi slati.

Saznam ubrzo, kao cijelo vrijeme,
Mama mi šalje ljubav i sebe.

Silna krivnja uguši me cijelu,
A ona mi donosi keksića zdjelu.

Ne ljuti se ništa, razumije mene,
Pomislim kakvo čudo od žene.

Tati još uvijek nije sjelo
Gdje me srce ipak dovelo.

Ne vidi koliko je nanio boli
Kupujući da ga dijete voli,
Mijenjajući mamu, brišući je vani,
Kao da je neka krpa od lani.

Mislim da si nikad oprostiti neću
Za svu patnju, bol i nesreću
Koju je mama nosila u košu
Dok svi su vidjeli nju kao lošu.

Mislim da ni sad ne znam reći hvala
Za ljubav koju je čuvati znala,
Što primila me nazad isti dan,
A tata se duri, njega je sram
Što ispada sada da je mama bolja,
Da se sa mnom druži, nije ga ni volja.

Jednoga dana, davno je bilo,
Moje nebo postalo je sivo.

Piše: Mia Roje Đapić, mag. psihologije