Pisoj: Sretnija u tišini, nego u nečijem preglasnom nedostajanju
Prepadoh se kako sam te i ovdje, među ovim rečenicama izgubio.
A, tu si mi nekako najsigurnija i najčešća bila.
Svratila bi barem jednom tjedno da čuješ sve ono što moji prsti otipkaju, jer usne izgovoriti nisu mogle, bez obzira na to koliko ih je duša nagovarala.
Svratila bi barem jednom dnevno da vidiš jesam li nedostajanje uspavao tvojim imenom i realnost što te nemam probudio onim teškim izdisajem kao da se od života rastajem.
A, zapravo u svim onim rastancima nas dvoje, ja na sve načine pokušavam sastaviti prihvaćanje da te nemam i shvaćanje zbog čega te nemam.
I ne ide.
Ili ne znam, ili neću ili se bojim, pojma nemam.
Znam samo da ne ide.
Zapravo, kad bolje razmislim, bojao sam se i da si u nečijim tuđim pjesmama sretnija, nego u nečijim rukama.
Bojao sam se i da se tamo negdje, između nečijih redova, ljepše i glasnije smiješ, da ti je kosa mekša i lepršavija, da su ti obećanja iskrenija, koraci sigurniji, ruke toplije i da ti tamo negdje, netko u jednoj rečenici ljepše izjavi ljubav od mene koji sam o tebi vječno pisao i opet ništa napisao.
Bojao sam se da moje rečenice čitaš, a tamo nečijim vjeruješ.
Bojao sam se da u mojim rečenicama vječito dolaziš, a tamo u nečijim, između par redova odlučiš ostati.
I ostaneš.
Pjesma i smisao postaneš.
I u nečijim rukama osvaneš.
Smisao života mu pokažeš.
Strahove svoje otkažeš.
Jer ostaješ.
Sigurnija među nečijim nadlakticama, nego nečijim najiskrenijim rečenicama.
Sretnija u tišini, nego u nečijem preglasnom nedostajanju.
Voljenija na početku života, nego na kraju nečije pjesme.
Pronađena među ljudima i izgubljena među slovima.
Jedne pjesme.
Jednoga života.
I jedne ljubavi što je prsti otipkaše, jer usne izgovoriti nisu mogle, a umorila se i duša od nagovaranja.
