Moja mama nikad nije naučila mene i brata da se sami uspavamo

Ona nikada nije naučila mog brata i mene da se sami uspavamo.

Mi smo dijelili krevet sa njom.

Spavali smo u njenom naručju.

Dojila nas je dok mi sami nismo više imali potrebu za tim.

I onda je jednog dana tome svemu došao kraj.

Mi smo se, odjednom, pretvorili u mrzovoljne i neposlušne tinejdžere koji su birali društvo, a ne nju. Zatim smo se, jednog dana, oboje vjenčali i osnovali svoje porodice.

Moj muž i ja smo sinoć izašli. Nismo išli daleko i nismo ostali do kasno.

Kada smo se vratili, popela sam se na sprat i zatekla sam svoju djecu kako spavaju u naručju moje majke isto onako kako svako veče spavaju u mom naručju. Isto kao što smo nekada moj brat i ja spavali u njenom naručju.

Izgledali su tako smireno i spokojno. Pitala sam je da li je ona dobro, a ona se nasmiješila sa suzama u očima.

Zahvalila mi se što sam joj vratila te trenutke. Te trenutke za koje je mislila da ih nikada neće ponovo doživjeti. Mislila je da su se ti dani davno završili.

Rekla mi je da se ne može sjetiti posljednjeg trenutka kada me držala, ma koliko god pokušavala. Ne može se sjetiti kada me posljednji put nahranila.

Ne može se čak sjetiti ni posljednjeg puta kada sam joj se uvukla u krevet u pola noći i tražila da me zagrli … Ali kada je uspavljivala svoje unučadi, vratile su joj se uspomene na te emocije. Kako je to bio divan osjećaj. Kako je to bilo posebno.

Ovi trenuci neće trajati zauvijek, iako se ponekad čini drugačije.

Rekla mi je da sam srećna što mogu to da radim svako veče i kako trebam biti zahvalna što ću to moći još neko vrijeme.

Nasmiješila sam se. U pravu je.

Ja sam sasvim sigurno srećna; čak i onih teških noći kada ne vjerujem u sve ovo.