najnovijeNaslovna vijestO životu

Jasna Đuričić: Mi na ovim prostorima nismo nikakve prave zvijezde. Mi ne živimo te živote.

Glumica u filmu Que Vadis Aida, koji je ove godine bio nominovan za Oskara, Jasna Đuričić, razgovarala je sa redakcijom Lola Magazina.

Razgovarala: Sara Palija

Ovogodišnja predsjednica žirija za glavni takmičarski program na Sarajevo Film festivalu i dobitnica nagrade za najbolju glumicu u seriji Grupa, Jasna Đuričić, jedna je od osoba koje želite da poznajete, da s njima razgovarate, da dijelite njihovu energiju. Da učite od njih.

O Sarajevo Film Festivalu, ulozi Aide i aktuelnim temama u glumačkom svijetu, razgovarali smo sa Jasnom.

Kako se osjećate sada kada su se crveni tepisi pretvorili u ove obične, svakodnevne?

Drago mi je da se sve jako lijepo završilo. Najvažniji je razlog zbog kojeg sam bila tamo je to što sam bila predsjednica žirija glavnog takmičarskog programa. Imala sam sreću što su svi ostali članovi bili divni ljudi. Sve je prošlo veoma ugodno, što ne mora uvijek da bude slučaj, bar su mi tako pričali.

Nisam neko ko voli da je u žiriju, ja takve stvari odbijam. Ovo mi je bilo drugo žiriranje u životu, a dugo radim ovaj posao. Kao mlada glumica, bila sam u žiriju Sterijinog pozorišta i to je za mene bilo mnogo stresno. Bilo je dosta kolega koji su se ljutili na odluke koje smo mi donijeli. Poslije toga sam rekla sebi nikad više neću biti u žiriju. Međutim, kada je stigao poziv od SFF-a,  nekako nisam mogla da odbijem. SFF za sve nas ima poseban značaj. 

A sada po mom običnom tepihu… Mi na ovim prostorima nismo nikakve prave zvijezde. Mi ne živimo te živote. To kod nas ne postoji.  Nije mi ništa neobično što sam sada kod kuće, mada i ovdje imam crveni tepih. Tako da, eto, ako mi bude nedostajalo imam gdje da se prošetam.  

Šta ste tražili u takmičarskim filmovima? Šta je ono što ste nagrađivali i koji su bili kriteriji pri odabiru najboljeg filma? 

U pitanju je selekcija od deset filmova. Tako da, čim su ušli u tu selekciju oni su svi po difoltu dobri filmovi. Ali naravno, uvijek ima nešto što se izdvoji. Mogu da kažem za pobjednički film, austrijski film “Konačna sloboda”, da se izdvojio i po temi i po snazi poruke, emocije, pr tome je glumački briljantan, fotografija takođe. 

A druga glavna nagrada, Srce Sarajeva za najbolju režiju osvojila je moja draga Milica Tomović. Kelti su fantastičan film. Nikada nisam vidjela nijedan naš domaći film koji na tako lagan, neosjetan način, govori o devedesetim godinama u Beogradu, kako smo živjeli tada, a da je taj politički kontekst u pozadini, iako ga osjećate sve vrijeme.Bila sam veoma ponosna, što je srpski film, mlade rediteljke, toliko dobar. 

Muških uloga uopšte nije bilo mnogo. Imali smo osam rediteljki u konkurenciji pa su i ženske uloge bile zastupljenije. Filmovi koji se bave položajem žena u našem društvu, diskriminacija, patrijarhalna društva, sve to što mi živimo. Mladi ljudi na taj način iskazuju neku vrstu bunta. To je nekako odredilo svih tih deset filmova. 

S obzirom na dešavanja ove godine i ispričane priče mladih glumica o seksualnom nasilju, smatrate li da će to uticati na položaj žena u vašoj branši?

Svakako da hoće. Čini se da se to jako brzo zaboravi i da pravosuđe ne radi na pravi način. Što sve jeste gotovo istina, ali sa druge strane, ti procesi se ipak pomijeraju, samo ne budu više u žiži javnosti, a ni ne treba da budu. To što je Milena Radulović uradila i odlučila da se objelodani, ne može da ne izazove odjek. Kada to učini javna ličnost, to mnogo utiče na uslovno rečeno obične ljude. To je velika podrška svim ženama. 

Sada je bačen kamenčić u vodu i šire se ti krugovi, razbijaju se. Naravno da se to i dalje sabotira, baca u treći plan, napadi i dalje traju sa svih strana, ali bez obzira, to je rečeno i nema nazad. Ne može se riješiti preko noći, dug je put, ali treba da svi zajedno radimo na tome da to dođe do zakona kako bi  zvanično ušlo u sistem. To je jedini način da se djeluje. 

Da li je bilo teško uživjeti se u lik Aide i da li on živi sa vama i nakon snimanja?

Trudim se da se što prije oslobodim tih ostataka karaktera koje tumačim. Ne pripadam glumicama koje ih dugo drže u sebi. Mislim da je to za glumca jako važno. Mentalna i duševna higijena, kao i za svakog čovjeka – nedozvoljavati da se nešto suviše dugo zalijepi za vas.

Imala sam mnogo vremena za pripremu te uloge. Kod nas inače to nije slučaj. Uglavnom su kraći periodi pripreme, a ovdje sam imala vremena da sama sa sobom pripremim: gledam, čitam, istražujem… Kada imate tako puno vremena, onda se sve to u glumcu nekako taloži postepeno. Nisam bila u frci, nisam bila pod stresom niti pod pritiskom, a vrijeme je bilo ispred mene. 

Kroz svoju karijeru, do Aide, prije svega u pozorištu, imala sam dosta tih dramskih uloga, karaktera koji prolaze kroz veoma teške stvari. Nije mi bilo toliko teško koliko se vama sa strane čini. 

Svih ovih godina sam pratila sve. Uvijek sam bila otvorenih očiju. Zanimalo me je. To je moja rođena zemlja koja se ruši. Sve je to bilo živo u meni. Aida je neki sublimat, skup, svega toga. Trideset godina sam pratila dešavanja, gledala ljude iz Bosne koji su došli u Srbiju. Sve su to isti gubici. Osim toga, slušala sam priče mojih baka, mnogo starijih generacija koje pamte i prethodne ratove. U svim ženama sa Balkana, na neki čudan način, kao da je to upisano u genu. Ništa od toga nisam prošla, na sreću, ali ja to osjećam. 

Pored glumačke karijere, vi ste i profesorica na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu. Da li je akademski angažman uticao na vas kao glumicu? 

Mnogo me je promijenilo, od tog momenta kada sam uspjela da smognem snage, svjesna svojih nedostataka, kako profesionalnih, tako i ljudskih, i prihvatim se profesure. To za mene uopšte nije bila laka odluka. A ja kada se prihvatim nečega onda tu dugo i ostanem. 

Rad sa mladim ljudima je fantastičan, nisam mogla ni da zamislim koliko. Nisam mogla da pretpostavim koliko će mi to donijeti i u profesionalnom životu, ali i generalno. 

Moraš stalno da si u toku. Moraš da si otvoren za novine i moraš biti spreman da primiš to što mladi nose kao generacija sa sobom, da duboko razmišljaš o tome, moraš da poštuješ mladog čovjeka kao da je ravan tebi. 

Imam odgovornost da ih stalno držim na okupu, da im održim pažnju, da im nikada ne postane dosadno. Da ne izgube motiv za životom i budućim poslom. Da ne zamišljaju nekakav Holivud. Da budu svjesni gdje su i u kakvom položaju se nalazi kultura, da budu spremni za borbu i da vjeruju sebi. Da su sjajni, pametni, daroviti, fantastični i da mogu da stoje sa bilo kojim mladim glumcem iz svijeta rame uz rame. 

Šta se popravilo, a šta pogoršalo u svijetu glume od vaših profesionalnih početaka do danas?

Mnogo toga se promijenilo. Ja sam diplomirala ‘89. godine baš na dan kada je pao Berlinski zid. Devedesete godine sam bila primljena u Srpsko narodno pozorište u Novom Sadu. Tada sam imala platu od koje sam mogla da platim stan, da odem u Free shop gdje bih kupila kutiju cigareta, parfem i flašu nekog dobrog pića kada dođu drugari da imamo šta da pijemo. Poslije godinu dana je krenuo užas. Tako da je to moje uživanje trajalo nepunu godinu. Tada je sve krenulo sve da se mijenja. 

A sada, kao i u svim ostalim poslovima, novac je najvažnija stvar. Stalno se provlači kako kultura treba izaći na tržište, kako pozorište mora da zarađuje. Državni aparati sve manje novca daju za kulturu, fondovi se stalno smanjuju. Tjeraju nas da budemo ljudi koji proizvode neke velike pare. Pozorište nikada nije bilo masovna disciplina. Tako da te vrste zarada ne mogu da se ostvare osim ako se ne rade “tezge” kako se to zove u našem poslu. 

Svjetski trend je da nemate nijednu vrstu ideologije. Jedina vrsta ideologije je novac i to je najveći bog,  kome se najveći broj ljudi moli svaki dan. Ali, to je samo faza. 

Ko su bili vaši uzori na početku karijere? Kako vidite to što ste danas vi uzor mladim glumicama?

Mene stalno prozivaju kako stalno pričam o Jugoslaviji. Ne znam zašto im to toliko smeta. Ali to je bila moja država. Velika zemlja. Veliki prostor i ekonomski i kulturni. Imali smo jako dobar radijski, dramski, filmski i TV program, pozorišta itd. Kad smo bili mladi, uzori su nam bili isključivo naši glumci. Ne želim da ih nabrajam, da ne bih nekoga zaboravila.

Ono što je mene prije svega formiralo su naši glumci. Pored svih njih bilo me je baš briga za svijet i njihove glumce.

Ako vi kažete da sam uzor, mogu samo da se topim. Meni to strašno imponuje. Od kad sam počela da se bavim ovim poslom, uvijek i šta god da sam radila imala sam želju da to ostavi trag u nekome. Ako je to tako – divno je. To se zove kontinuitet. Trudila sam se da ga održim i da sve to što su mi ti glumci iz mog djetinjstva i mladosti dali, prenesem novim generacijama.

Vaš muž, Boris Isaković, se takođe bavi glumom. Da li postoji ljubomora kada se vi i vaš partner bavite istim poslom?

Znate kako, sada više ne. Bilo je trvenja kada smo bili mladi, ali nikada nije bilo eksplicitno. Tada nismo ni bili svjesni da je u pitanju ljubomora. Sigurno da je bilo neke vrste kompeticije. Ima tih perioda kada jedno ne radi ništa a drugo radi. Taj koji ne radi ništa, sam obično bila ja. To samo govori o razlikama između glumicama i glumcima. Muškarci ne moraju da budu konstantno genijalni da bi dobijali uloge stalno. Većina njih koji su osrednji glumci stalno dobijaju uloge i to se uopšte ne dovodi u pitanje. Kada si mlađi nije lako izdržati da gledaš kako neko stalno ide da radi, dok ti sjediš kući.

Nas dvoje je spasilo to što smo podjednake snage. I talenti su približni, gotovo isti. Pa je to samo uživanje. Boris je sa mnom ili bez mene dobar glumac. I obrnuto. Svako ima svoje i uspunjeni smo oboje onim što radimo. Oduvijek se ponosim time što Boris radi i on sa mnom. Upoznali smo se tako što smo poštovali to što radimo. Što je moja baba Olga govorila, nađi Jaco “spram sebe”. Nije mi bilo baš jasno tada, ali poslije sam je razumjela. I hvala bogu, našla sam baš to o čemu je ona govorila. 

Koji talenat biste voljeli imati osim glume?

Ples.

Kada biste mogli birati samo jednu osobinu kod sebe koju biste promijenili?

Bezrazložnu zabrinutost.

Šta smatrate svojim najvećim uspjehom?

Što se smijem sebi. 

Koja je vaša najistaknutija osobina?

Brzina.

Šta vas najviše nervira?

Glupost.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije