Jedno od najmasovnijih samoubistava u istoriji čovječanstva otkriva snagu i moć manipulacije

Ovi ljudi su odlučili da ubiju sebe i svoju djecu kako bi ispunili posljednju zapovijest svog velikog vođe – Džima Džounsa.

Gotovo su svi članovi vjerske zajednice ,,Hram naroda“ dobrvoljno pristali da popiju mješavinu soka i cijanida, kao i da ga daju čak i svojim bebama.

To su bili ljudi koji su u Gvajani u Južnoj Americi osnovali komunu čija su se osnovna načela odnosila na uspostavljanje jednakosti, odricanje od rasizma, postizanje ljubavi, duhovnog prosvjetljenja i života ispunjenog napornim radom.

U masovnom samoubistvu umrlo je preko 800 ljudi. Ovo se desilo nakon posjete američkog kongresnika Lea Rajana njihovoj zajednici. Kongresnik je u Džounstaun došao kako bi istražio da li su neki od pripadnika kulta  dovedeni ili se tu drže protiv svoje volje.

Uznemiren zbog ove posjete vođa i sveštenik Džouns naredio je da se Rajan ubije, a zatim putem razglasa slao svojim sljedbenicima poruke kroz koje im je govorio o ljepoti umiranja i o tome kako ih nakon smrti čeka bolji život ispunjen radošću. Nakon ovoga skoro svi su stali u red za dobijanje svoje porcije otrovnog pića dok se Džouns ustrijelio sam pucavši sebi u glavu.

Te 1978. godine novine su u rukama njihovih čitalaca padale pod težinom bombastičnih naslova o masovnom samoubistvu tako velikog broja ljudi. Radilo se o nezapamćenom masakru.

Nije se radilo o mentalno oboljelim, već o sasvim običnim ljudima!

Dok ispisujem prethodnu rečenicu moram da priznam kako jedan dio vjeruje u nju dok joj se drugi opire  i traži kontraargumente. Donedavno bih i sama vjerovatno pomislila kako se sigurno radi o mentalno veoma bolesnim ljudima, nestabilnog karaktera, poremećenog uma…

Našlo bi se tu još raznoraznih epiteta za te jadne ljude koje, zapravo, vjerovatno ne zaslužuju.

Ovaj nepovjerljivi dio mene je zapravo ista ona sklopka koja se nalazi u umovima svih ljudi i koja se aktivira kada se suočimo s nekom situacijom i upućujući na to da je objašnjavamo kroz traženje krivca u ličnosti pojedinaca, njenih aktera, zanemarujući uticaj okolnosti koje su mogle dovesti do određenih ponašanja kod ljudi.

Kada prosuđujemo o nečemu skloni smo osuđuivanju ljudi kroz traženje uzroka u njihvim osobinama ličnosti i karakteru. Srećom, postoje psiholozi koji su svojim temeljnim istraživanjima i analizama došli do zaključka kako je u pomenutom slučaju ključno uzeti u obzir i različite okolnosti koje postoje izvan ličnosti pojedinca.

Relevantna istraživanja iz oblasti socijalne psihologije upućuju na to kako se ovi ljudi ni po čemu ne razlikuju od prosječnih ljudi. Čak šta više, među njima je bilo itekako inteligentnih, harizmatičnih i uspješnih osoba.

Prema njima jedna od tajni leži u daru sveštenika Džounsa da se postavi i djeluje kao harizmatični vođa.

On je imao određeni autoritet jer je bio sveštenik, bio je fizički privlačan i, što je najvažnije od svega, veoma je vješto držao govore kroz koje je ljudima pružao utjehu, prihvatanje i nadu. Pomagao je ugroženim ljudima, organizovao humanitarne akcije, usvojio djecu razlličitih rasnih pripadnosti i obećavao mir i spokoj svima koji ga nisu imali.

Često viđam oko sebe ljude dobrog srca upletene u zamršene mreže ljudskih odnosa koji ih vuku na dno dok oni duboko vjeruju kako plove prema obali nekog osunčanog ostrva. Ovi ljudi su, zapravo, samo nesvjesni toga da je ta obala toliko udaljena da do nje ne mogu stići bez brodoloma u kojem će izgubiti svoj život.

Odrastamo uz bajke u kojima se od samog početka odrede negativci i dobri momci, pepeljuge i zle maćehe neznajući kako je svijet daleko komplikovaniji od toga.

Zato hrlimo olako u svaki otvoreni zagrljaj. Konačno osjećajući topljenje hladnoće koja nas je okruživala brzo gasimo analitičke programe razuma pomućeni kontrastom te topline koja nas u njemu obuzima.

Tako opijeni i omamljeni postajemo uvjereni u nepogrešivost onoga što nam je donijelo tako veliki smiraj i zadovoljstvo. Jednom sam čula kako je jedan poznati muzičar rekao kako ne razumije zašto neki ljudi ne vjeruju u postojanje boga ako je to nešto za šta odmah osjetiš da ti donosi utjehu i mir.

Iako na ovom mjestu ne želim da ulazim u razmatranje vjerskih načela i iako smatram da sigurno postoje adekvatni argumenti koji bi išli u prilog pozitivnog zaključka moram da kažem kako duboko vjerujem da ovaj nije jedan od njih.

I narkomanu droga svaki put kad je uzme iznova donese pozitivne osjećaje i pruži mu utjehu za sve patnje kroz koje prolazi. Ipak, kad bi se na neku nevidljivu vagu stavile prijatne i neprijatne emocije koje doživaljva zbog svoje ovisnosti vjerovatno bi ga ove druge zatrpale jer prevazilaze dimenzije malog tasa na koje bi bezuspješno pokušavao da ih poreda.

Jednom kad sam se posvađala sa dobrim drugom desilo mi se to da sam tih nekoliko dana nakon rasprave osjećala veliku bol i povrijeđenost. Iako sam uvijek mislila kako su određeni ljudi koji dijele savjete na jutjubu za ovakve situacije skroz bezveze tada sam imala potrebu da slušam jednog od njih.

U mojoj glavi postojalo je uvjerenje kako nije baš najbolje što gledam te klipove, ali prosto nisam željela da prestanem jer bi bol u tom slučaju bila previše jaka. Kada je moja tuga prošla opet sam prestala to da radim i nastavila da živim prema svojim razumski skrojenim uvjerenjima o tome kako se radi o ljudima koji nisu baš kompetentni da daju takvu vrstu savjeta.

Vjerujem kako su teški trenuci kao ovaj ona mjesta u kojima udobno leži crna gorka tačka u kojoj se pretvaramo u loše stvari koje viđamo u svijetu. To je tačka u kojoj se osjećamo veoma uplašeno, ugroženo, usamljeno, odbačeno, slabo, poniženo.

U njoj se u snažan grč skuplja naša bol tako nepodnošljivo da osjećamo kako je moramo što prije ublažiti da bismo nastavili živjeti.

Tad gubimo razum i prihvatamo svaku slamku spasa koju nam ponude, čak i onu za koju lako možemo zaključiti kako je toliko krhka da će se vrlo brzo slomiti.

U zajednici ,,Hram naroda“ bilo je veoma mnogo Afroamerikanaca, kao i starijih ljudi, što dodatno potvrđuje hipotezu kako su Džounsovi sljedbenici bili vrlo često ljudi kojima su nasušno bili potrebni ljubav, prihvatanje i poštovanje.

Kada bismo porkopali malo dublje u našu istoriju pronašli bismo pregršt sličnih primjera ubojite kombinacije harizmatičnih vođa i omamljenih sljedbenika. Sjetimo se Hitlera koji je obećavajući arijevskoj rasi svijet potpunog mira, ljubavi i zajedništva odveo milione ljudi ravno u bolest, bijedu i smrt.

On je rekao:

,,Učini da đavo izgleda kao Bog, a Bog kao đavo!“

,,Iskusnom i održivom uputrebom propagande može se napraviti da ljudi vide čak i raj kao pakao ili izuzetno očajan život kao raj.“

Svim oni što je postigao pokazao je kako je moguće vještim manipulacijama navesti milione ljudi da žive prema ovim načelima.

Sveštenik Džouns, Hitler, Staljin… Kada bismo nabrajali samo poznate ličnosti lista bi bila nepregledna. Zamislimo samo koliko je tek ljudi koji su prošli/prolaze kroz svoje živote i koji nisu i neće biti upisani u knjigu slavnih, a koji su u svojim mikrosredinama (porodicama, poslovnim zajednicama i sl.) uspjeli navesti ljude koji ih okružuju na loš život ili loša djela prilazeći im kao prijatelji i dobrotvori.

Gdje se u današnjem svijetu kriju ovakvi ljudi?

Žena koja pada sa stepenica pravo na leđa u sred dvorane u kojoj sjedi gomila ljudi. Ovom padu prethodile su riječi  čovjeka koje su je podstrehivale na to. Ona je izgledala kao da je u nekoj vrsti transa. Iz publike dotrčavaju ljudi kako bi joj pomogli. Sredovječni muškarac koji vodi šou im govori kako je ona sigurno u redu…

Ova scena odigrala se za vrijeme predavanja koje je držao jedan motivacijski govornik. Ona je vjerovatno  još jedan od putokaza koji nas umsjeravaju na uvjerenja o tome koliku moć nad nama mogu imati riječi ljudi koje doživljavamo kao one koji nam donese utjehu i za koje vjerujemo kako ih trebamo slijediti.

Kada sam u novinama čitala o ovom slučaju u glavi mi se brzo iscrtala linija koja ju je spojila s pričom o ,,Hramu naroda“. I u jednom i u drugom slučaju imamo masu ljudi koji bezuslovno vjeruju jednom čovjeku koji sebe doživljava kao onoga ko je tu da ih nauči da žive, rade i vole.

Prema riječima nekolicine preživjelih iz masakra u Džounstaunu njihov vođa je imao trenutke u kojima je sebe predstavljao kao neku vrstu boga. Ipak, neće svi koji tako sebe doživljavaju to i izgovarati. Njihovi postupci će ih otkrivati. Pitanje je samo koliko smo mi sposobni da te postupke prepoznamo kao stepenice koje vode u pakao, a ne da budemo zaslijepljeni pričom o raju koji nam obećavaju.

Ne želim da kažem da su svi ljudi koji se deklarišu kao motivacijski govornici, lajf koučevi i sl. vješti manipulatori koje je opravdano upoređivati sa ljudima kakav su bili Džouns ili Hitler. Ipak, moram da naglasim kako se radi o svijetu kojim se snažno širi miris baruta i stradanja i u kojem zlatni guru ubija gomile svojih sljedbenika bez ispaljenog metka.

S obzirom na to kako vidim da se ovi ljudi sve češće u medijima pojavljuju kao eksperti za objašnjavanje različitih fenomena  koji spadaju u domen psihologije smatram kako je u modernom svijetu daleko povećana vjerovatnoća da se u trenucima kada se osjećamo naročito loše uhvatimo u zamku guru manipulatora koji nam nude napitak ljubavi, utjehe i prihvatanja.

Upravo zato, vjerujem kako ovaj tekst može biti pilula koja nas vodi u osvješćivanje te mogućnosti, te navodi na duplu provjeru prije nego bezglavo uletimo u raskrsnicu i sudarimo se sa masom drugih vozača koje je neki umilni glas naveo da bez razmišljanja u nju krenu.

Fotografije preuzete sa britannica.com