Dida je govorio: “Ako nemaš šta lipo za reć čoviku, onda muči.” Mislila sam da dida nema pojma. A zapravo, ako ne možeš svijet učiniti boljim, barem ga ne čini gorim
Rtl.hr
Bila je to jedna splitska, zimska, predpandemijska večer. Izašla sam iz autobusa u centru grada i krenula put rive. Na dvadesetak metara od mene, na jednom zidiću, u čudnom položaju sjedio je čovjek.
Dobro, nije baš sjedio, bolje bi bilo reći da se klatario, da je nekako propadao kroz sebe, kroz zidić, kroz vlastiti život. Prizor kao klasična, patetična slika iz božićnih filmova: mršav, zarastao u bradu, prljav. Uz njegove noge ležao je bijeli pas neodređene pasmine.
Čovjeku je glava padala na prsa, izgledalo je kao da bi bilo dovoljno da ga netko dotakne prstom, pa da se sa zidića samo prevali na asfalt. Ljudi su prolazili pored njega, a jedna grupica mladih je u prolazu i prasnula u smijeh jer je, očito, netko od njih ispalio neki smiješni komentar na njegov račun.
On nije izgledao kao da čuje išta od zvukova oko sebe. Niti vidi, niti čuje, sam sa sobom, psom i svojom sudbinom. Ubrzala sam korak jer mi se učinilo da je počeo kliziti sa zidića, kad se ispred njega zaustavio mladi par. Momak je čučnuo govoreći mu nešto, djevojka je ruku spustila na glavu njegovog psa.
Približila sam se i čula kako ga pitaju mogu li mu nekako pomoći, treba li nekoga zvati, ima li nekoga svoga koga bi mogli nazvati. Nije izgledalo kao da išta od izgovorenog dopire do njega. Trgnuo se tek kad je momak upitao: “Jeste li gladni, hoćete li da vam donesemo nešto…?”
Odmahnuo je glavom, i rukom, odmahnuo je cijelim tijelom, dajući im do znanja da ne želi ništa, ništa i ni od koga.
Tu sam se već i ja bila uključila, zajedno s njima razmatrala sam što bismo mogli učiniti. Pala je odluka, djevojka će trknuti do pekare preko puta, a njen momak i ja ćemo ostati kraj njega i paziti da ne padne. Vratila se brzo, noseći u ruci sendvič i voćni sok, pa smo ga stali nagovarati da nešto pojede ili bar da popije sok jer je izgledao dehidrirano.
Nakon nekog vremena prihvatio je uzeti sendvič u ruku, više zato da nas se riješi, činilo mi se. Onda je sendvič prepolovio i jednu polovicu ponudio svom psu. Ono što me cijelo vrijeme mučilo bila je činjenica da je čovjek djelovao kao da nas samo napola percipira, kao da samo rubom svijesti zna da smo tu.
Nije nam se obraćao. Onu polovicu sendviča držao je u ruci kao da samo čeka da se maknemo pa da baci i sendvič i sok. Nismo se dali obeshrabriti i na kraju je bio nagovoren, prinio je bocu ustima i popio malo soka. A onda je nastavio piti dok nije ispraznio cijelu bocu. Dotok šećera u krv je djelovao, po prvi put se ispravio i prestao izgledati kao da će kolabirati.
Vratilo mu se i malo boje u lice. Još smo se neko vrijeme zadržali u nagovaranju i pregovaranju, ali odbio je sve što smo mu ponudili, pa i to da mu platimo taksi do njegove adrese, ako je uopće ima. Kad nas je uvjerio da ima neki dom i adresu i kad nam se učinilo da će biti sposoban sam do tamo doći, odlučili smo da tu više ništa ne možemo učiniti.
Krenuli smo, a onda zastali jer nam se obratio prilično jasnim glasom. Zurio je u nas troje tako ozbiljno da nas je obuzela nelagoda. A onda je rekao:
“Hvala vam. Hvala.”
Kimnuli smo, odgovorili uglas “Nema na čemu” i stisnutog grla otišli.
Sjetim se ove scene često u zadnje vrijeme. Sjetim se kad čitam komentare na društvenim mrežama, ispod vijesti o nepodnošljivoj količini ljudske nesreće u Afganistanu. O tisućama ljudi koji bježe. O užasu, bespomoćnosti i o zlu.
A kad ugledam te neke komentare, sjetim se mog dide. A moj dida je govorio: “Ako nemaš šta lipo za reć čoviku, onda muči.”
U vrijeme kad sam prvi put čula tu njegovu uputu za život, bila sam dovoljno mlada da se doživljavam mudrijom od njega, da odmahnem rukom i pomislim: “E moj dida, nemaš ti pojma. Ponekad ljudi jednostavno zaslužuju…”
Naravno, moje mlade godine tad mi nisu mogle dopustiti više opreza u zaključcima o ljudskoj vrsti. Ili jednostavnije rečeno, tada nisam mogla znati da ću i sama u nadolazećim godinama tisuću puta zaslužiti ono što sam tada mislila da “neki ljudi zaslužuju.”
Naime, u nekom trenutku svog postojanja svatko od nas se nađe u grupi tih “nekih ljudi”. Posrneš, propadneš, izrekneš nešto što nisi trebao, napraviš pogrešan korak i zatekneš se u situaciji kad i sam sebe prezireš. Izgubiš se. Život ti se pretvori u najpatetičniju glupu dramu, nekad i preko noći.
Prenosimo. Ustupamo prostor. Stavovi iskazani u prenesenim tekstovima su lični stavovi ili stavovi redakcija u kojima je autor zaposlen i nisu nužno stavovi Lola magazina.
