Bilo je to julsko jutro koje je počelo uobičajeno kao i bilo koje drugo:
Napravi doručak. Nahrani pse. Uzmi vitamine. Pronađi čarapu koja nedostaje.
nytimes.com
Podigni nevaljalu bojicu koja je pobjegla ispod stola. Sve to prije nego što izvučem svog sina iz krevetića.
Nakon što sam mu promijenila pelenu osjetila sam snažan grč. Spustila sam se na pod s njim u naručju, pjevušeći uspavanku da bi nas oboje smirila, vesela melodija je potpuni kontrast mom osjećanju da nešto nije u redu.
Dok sam hvatala svoje prvorođeno dijete, znala sam da gubim drugo.
Nekoliko sati kasnije, ležala sam u bolničkom krevetu, držeći supruga za ruku. Osjetila sam hrapavost njegovog dlana i poljubila mu zglobove prstiju, mokre od naših suza.
Zagledana u hladne bijele zidove, pokušala sam da zamislim kako ćemo se izliječiti.
Prisjetila sam se prošlogodišnjeg trenutka kada smo Harry i ja završavali dugu turneju po Južnoj Africi. Bila sam iscrpljena. Dojila sam našeg sina i pokušavala sam da održim hrabro lice u očima javnosti.
“Jesi li dobro?” pitao me je novinar. Odgovorila sam mu iskreno, ne znajući da će ono što sam rekla odjeknuti na mnoge strane- kod novopečenih mama, starijih ljudi i svih koji su na svoj način ćutke patili.
Činilo mi se da je moj odgovor dao ljudima dozvolu da pričaju svoju istinu. Ali iskreno, nisu mi odgovori najviše pomogli, to je bilo do pitanja.
“Hvala vam što pitate. Nije me mnogo ljudi pitalo da li sam dobro”, rekla sam.
Sjedeći u bolničkom krevetu, gledajući kako se srce mog muža lomi dok je pokušava da sakupi moje razbijene komade, shvatila sam da postoji samo jedan način kako bi počeli zarastati, a to je sa pitanjem:”Jesi li dobro?”
Jesmo li? Ova godina nas je toliko dovela do naših prelomnih tačaka. Gubitak i bol mučili su svakog od nas u 2020. godini. Čuli smo razne priče: Žena započinje svoj dan, kao i svaki drugi, ali onda primi poziv da je izgubila majku zbog COVID-19.
Foto: Canva
Čovjek se budi osjećajući se dobro, možda malo tromo, ali ništa neobično. Na kraju, njegov test je pozitivan i za nekoliko nedjelja- kao i stotine hiljada drugih, on umire.
Mlada žena po imenu Breonna Taylor odlazi na spavanje, baš kao što je to radila svake večeri, ali ne dočekuje jutro jer je policijska racija užasno pogriješila.
George Floyd napušta radnju, ne sluteći da će posljednji put udahnuti pod teretom nečijeg koljena. Mirni protesti postaju nasilni. Zdravlje se jako brzo pretvara u bolest. Na mjestima gdje je nekad postojala zajednica, sad postoji podjela.
Povrh svega ovog, čini se da se više ne slažemo oko toga šta je istina. Ne borimo se samo oko svog mišljenja o činjenicama- polarizovani smo oko tog da li je činjenica zapravo činjenica. Zavađeni smo oko toga da li je nauka zapravo stvarna. Raspravljamo se oko toga da li su izbori pobijeđeni ili izgubljeni.
Ta polarizacija, zajedno sa socijalnom izolacijom potrebnom za borbu protiv ove pandemije, ostavila nas je usamljenije nego ikad.
Kad sam bila u poznim tinejdžerskim godinama, sjedila sam na zadnjem sjedištu taksija koji je prolazio kroz gužvu na Manhattan-u. Pogledala sam kroz prozor i vidjela uplakanu ženu koja razgovara na telefon.
Stajala je na trotoaru, proživljavajući privatni trenutak vrlo javno. U to vrijeme grad mi je još uvijek bio nov i pitala sam vozača da stanemo da vidimo da li je toj ženi potrebna pomoć.
Objasnio mi je da Njujorčani svoj lični život žive na javnim prostorima.”Volimo u gradu, plačemo na ulici, puštamo da bilo ko vidi naše emocije i priče. Ne briniti, neko na tom uglu će je pitati da li je dobro”, sjećam se da mi je to rekao.
Sad, svih ovih godina kasnije, izolovani i zaključani, tugujući zbog gubitka djeteta, gubitka zajedničkog vjerovanja moje zemlje u to što je istina, mislim na tu ženu u New Yorku-u. Šta ako niko nije stao? Šta ako niko nije vidio kako pati? Šta ako joj niko nije pomogao?
Voljela bih da mogu vratiti vrijeme, da zamolim svog vozača taksija da stane. To su tužni, zastrašujući trenuci a proživljavate ih sami. A niko ne staje da vas pita:”Jeste li dobro?”
Izgubiti dijete znači nositi gotovo nepodnošljivu tugu, koju su mnogi iskusili, a malo ko je o njoj govorio. U svom tom bolu, suprug i ja samo otkrili da će u sobi od 100 žena njih 10 do 20 doživjeti pobačaj.
Neke su hrabro podijelile svoje priče; otvorile vrata, znajući da kad jedna osoba govori istinu, to daje dozvolu svima nama da slobodno pričamo. Saznali smo da kada ljudi pitaju kako je bilo kome od nas i kada zaista slušaju naš odgovor, otvorenog srca i uma, teret tuge često postaje lakši za sve nas. Kad smo pozvani da podijelimo svoju priču, zajedno smo napravili prvi korak ka liječenju.
Dakle, dok planiramo praznike, mnogi od nas su odvojeni od svojh voljenih, sami, bolesni, uplašeni i možda se bore da pronađu nešto, bilo šta, na čemu bi bili zahvalni- obavežimo se da ćemo pitati jedni druge “Jesi li dobro?”
Koliko god da se ne slažemo, koliko god fizički bili distancirani, istina je da smo povezani više nego ikad zbog svega što smo pojedinačno i kolektivno pretrpjeli ove godine.
Prilagođavamo se novoj normalnoj situaciji u kojoj su lica skrivena maskama, ali to nas tjera da se pogledamo u oči- ponekad ispunjene toplinom, ponekad suzama.
Po prvi put, poslije dugo vremena, zaista vidimo jedni druge.
Da li smo dobro?
Bićemo.
Budite ona prepoznatljiva smijalica. Nikad nemojte škrtariti na osmijehu!
