LjudinajnovijeNaslovna vijestŽivot

Bojana Kukilo, transrodna profesorica iz malog mjesta o svojim iskustvima

Bojana Kukilo je  diplomirana profesorica italijanskog jezika i književnosti.  

Bojana je vrlo kreativna, maštovita i odgovorna osoba koja u slobodno vrijeme volontira.

Ružica Ljubičić

Veoma je angažirana u Udruženju građana Oštra nula. Tečno govori italijanski, španski i engleski. Ima 26 godina, živi u Maglajanima kod Laktaša.

Za Lola magazin Bojana je opisala život jedne transrodne žene iz malog mjesta koja se bori da nađe posao koji zaslužuje zahvaljujući svojim kvalifikacijama i obrazovanju. 26 godišnja profesorica je podijelila svoje stavove o borbi za prava LGBT populacije, predrasudama i stereotipima u Bosni i Hercegovini.

Vrlo otvoreno je progovorila o svojoj rodnoj ulozi, hormonskoj terapiji i svim iskustvima koje prolazi na putu tranzicije u ženu. Od Bojane možemo puno toga naučiti i dobiti motivaciju da ne odustanemo od životnih snova.

Kakav je život transrodne žene u Bosni i Hercegovini ?

Pitanje je da li se može nazvati životom. Zbog predrasuda, život jedne transrodne osobe, u ovom slučaju mene, je veoma otežan. Prvenstveno, mentalitet ljudi je ostao negdje tamo, u prošlosti, u kandžama ratova i vjera, te religija.

Mnogi ne žele da prošire vidike, da shvate da smo svi ljudi od krvi i mesa ali da svako ima pravo da živi život kako želi, pri tom ne ugrožavajući druge. Nije bilo jednostavno započeti nešto što je odjeknulo u okolini kao bomba. Prihvatiti sebe, skupiti hrabrosti i odlučnosti da počnem s tranzicijom, u državi kao što je Bosna i Hercegovina, te svakodnevno se suočavati sa preprekama i udarima na psihu, može ostaviti trajne posljedice na život i na budućnost.

Ljudi su primitivni, zaostali, konzervativni, puni unutrašnjih sukoba i prikrivenih emocija. Spremni su da osude, da ponize i mrze, da me izbjegavaju na ulici, upiru prstom u mene, da se pozivaju na ne znam kakve bogove, ali nisu spremni da shvate i pričaju sa ljudima koji su drugačiji, čast izuzecima. To je suštinski problem, što ljudi okreću glavu od činjenica. Svidjelo se nekom ili ne, ja postojim a to mnoge boli. I neka ih boli i dalje.

Koji elementi, faktori i okolnosti utječu na prihvaćanje  LGBT populacije u Bosni i Hercegovini?

Sve više se priča o LGBT+ osobama, o našim pravima i potrebama, medijski prostor postaje sve više mjesto za sve nas. I kako se to dešava, mnogi, vođeni religijama i vjerama, to tumače kao bolest i poremećaj, da je seksualna orijentacija a i rodni identitet izum zapada i skrnavljenje ”pravih porodičnih vrijednosti”.

Postoje i oni koji su svjesni da se neko s tim rađa, da je to stvar prirode ali ne žele da gledaju gej par na ulici kako razmjenjuju nježnosti ili trans osobu koja živi u skladu sa svojim rodnim identitetom.

To navodno šteti ostatku društva, ima loš uticaj na odrastanje djece i promoviše se nešto što može uticati na seksualnu orijentaciju ili rodni identitet djeteta koje je u dodiru sa LGBT+ osobama. Ja se nikako ne slažem sa takvim glupostima jer ja sam dijete čiji su roditelji strejt i nisam imala dodirnih tačaka sa nekim tamo ”propagandama” i životima. Kako sam onda postala trans osoba? Pa jednostavno, to je dio mene, moje ličnosti i mog identiteta. Nešto za šta treba vremena, strpljenja i psihičke stabilnosti, da se shvati, razumije i prihvati, a onda i živi s tim.

Jesu li se smanjile predrasude i stereotipi a na čemu se još treba poraditi?

Moram priznati da su se djelimično smanjile predrasude i stereotipi, posebno kod slobodumnih i liberalnih osoba. Ja sam završila fakultet ali mnogi će pokušati da ospore moje znanje i uspjeh, upravo jer po njihovim stavovima, ja nisam normalna osoba, da se ”moje stanje” može izliječiti i sl.

Mogu samo da kažem da prije upisa na fakultet, osoba mora proći psihološki pregled i ja sam uspjela. Takođe, student kako bi završio fakultet, mora biti u svakom smislu sposoban da iznese četiri godine studija do kraja a ja sam dokazala da to mogu. Sad imam univerzitetsku diplomu, kao profesorica stranog jezika i ne znam ko može to da ospori.

Ovo za fakultet i moje psihičko stanje je samo jedna od stvari koju homofobi i transfobi koriste kako bi umanjili vrijednost mog postojanja. Dešava se isto da me nazivaju ”pederom”, da sam muškarac koji nikad neće biti žena, da sam tranvestit, da mi ne vrijedi tranzicija ako ne mogu imati prirodnim putem djecu itd. Ja samo mogu da kažem da se zovem Bojana, zvanično u dokumentima, te iako još ne mogu promijeniti oznaku pola, iskreno ne trebaju mi potvrde da li sam žena ili ne, od  debila koji degradiraju moju ličnost.

Koja je vaša poruka povodom  nedavno održavane Povorke ponosa u Sarajevu?

Podržavam održavanje povorke ponosa, mislim da jednom godišnje ne može i ne treba da smeta bilo kome. Definitivno, Banjaluka bi trebala da održi prajd u nekom narednom periodu, ali poznavajući trenutnu situaciju, stavove gradonačelnika i mnogih građana, nisam sigurna da je u Banjaluci moguće održati jedan takav događaj.

Ja nisam učestvovala na prethodnim povorkama i uglavnom kada me pitaju da li ću ići u Sarajevo, jesam li bila i kakve poruke imam, ja se nekako vodim time da je meni parada, odnosno povorka, dakle prajd svaki dan, i da od trenutka kad izađem u javnost, na ulicu ili bilo gdje da krenem, ja imam borbu, šetnju, neizvjesnost i potrebu da istrajem u onom što sam naumila.

Znam da ta šetnja iziskuje mnogo hrabrosti, gutanja knedle, borbe za svoje mjesto u društvu, ali poenta je što ja idem sama svaki dan, dok tokom održavanja povorke su mnogi tamo prisutni, ali svi kao jedno.

Kada ste shvatili da vaš spol nije sukladan s vašom rodnom ulogom i kako ste se tada osjećali?

To je bilo prije nekih sedam godina, jer sam dug period prije toga više spoznavala svoju seksualnost nego to ko sam i šta sam, da li sam ja stvarno Bojan, ono što je bilo od rođenja. Kroz djetinjstvo i odrastanje je bilo sittuacija da obučem mamine suknje, da se šminkam, uvijek sam bila povučena, nježnija i osjećajnija od svoje braće, za bilo koju situaciju koja se dešavala oko mene.

Bila sam veoma mirna tokom školovanja, druga djeca su me vrijeđala i nazivala pogrdnim imenima, traume iz busa bar u skorijoj budućnosti neću moći da zaboravim i prevaziđem, jer taj isti bus je i dalje tu, najviše imam strah od srednjoškolaca i njihovog nemarnog ponašanja prema drugima u busu. Uvijek me hvata panika i znoje mi se dlanovi, suše mi se usta, kad vidim da je na stanici mnogo ljudi i djece, da će bus biti pun.

Tad najradije želim propustiti i čekati sledeći, ali koja je poenta toga, da sledeći bude opet pun. Znam da se treba suočiti sa strahovima ali ako ta djeca dolaze iz homofobnog okruženja, rastu u uvjerenjima da je sve drugo osim heteronormativnih pravila bolesno i poremećeno, kako će oni danas sutra svoje dijete prihvatiti ako bude kvir.

Definitivno treba uvesti psihologiju i seksualno obrazovanje u sve škole, osnovne i srednje, i mislim da se na taj način može uticati na doživljaj djece o različitostima i shvatanju drugog i drugačijeg. Moram reći da sam ostala zgrožena kad sam čula od drugih da u školama u Republici Srpskoj, vjeronauke se ne riješite u osnovnoj već se ona nastavlja i tokom četiri godine srednješkolskog obrazovanja, koje treba biti izbor a ne nametanje! Ne bi me iznenadilo da popove i bespotrebnu vjeronauku uvedu i na fakultete, s tim da imam nadu da bi univerzitet to odbio, kažem nadu jer nisam sigurna.

Što vas je ohrabrilo i motiviralo da živite svoj rodni identitet u svakom aspektu?

Uvijek pomenem da sam vaga u horoskopu i da mi to na neki način oteža izbore u životu. U raznim situacijama se dvoumim nekad i previše, mnogo toga sam propustila upravo zbog neodlučnosti, mirnog karaktera i strahova. Nekako, čim sam sebe prihvatila i spoznala neke svoje stvari, odlučila sam da se uhvatim u koštac sa svim mogućim, dakle sa porodicom, komšilukom, kolegama s fakulteta, okolinom, nemarnom djecom iz busa, bukvalno sa svim i da krenem.

Nisam znala da mogu ovoliki put da pređem, da imam mu*a odnosno petlju da koračam hrabro, nekad plačem u sebi ali idem. Ponekad se pitam je li ovo previše, mogu li ići dalje, ali šta ako odustanem, šta ako se vratim na staro. To bi bio kraj, ne samo moje tranzicije već i mog života. Preživjela sam poglede, komentare, uvrede i poniženja, prijetnje, nervne slomove, pokušaj samoubistva, milion depresija, saobraćajnu nesreću, siromaštvo, deložaciju kuće, putovanje u grad busom i opstala sam. Šta je sljedeće? Ne znam, ali mislim da ću preživjeti, nadam se.

Kada ste počeli uzimati hormonsku terapiju i koje procese trebate proći da bi promjena bila onakva kakva želite?

Tačno sam tri godine na hormonskoj terapiji. Uzimam ženske hormone i blokatore testosterona. Prošla sam psihološki/psihijatrijski dio, koji je trajao godinu dana a meni kao vječnost, zatim sam dobila pismo za hormonsku terapiju i tu sam, mnoge promjene su se desile. Tjelesno i mentalno, ali nabolje. Bilo je tu debljanja, razdražljivosti, dan danas mučim muku sa bradom na licu dok je maljavost većinom riješena tamo gdje mi je bila problem.

Završni dio je operacija, odnosno hirurški zahvat i on podrazumjeva transformaciju muškog polnog organa u ženski, bar u mom slučaju, dok kod trans muškaraca većina prvo uradi gornju operaciju, odnosno transformaciju iz ženskih u muške grudi a neki rade obe, i donju i gornju. Ja sam na početku tranzicije maštala o operaciji nakon godine dana hormona, jedva čekala da dođem do tog cilja, ali sad sa ove tačke gledišta ne želim raditi operaciju dok ne odem s Balkana.

Mnogo sam se razočarala, napatila i sve manje želim ostvariti nešto u ljubavnom a kamoli u seksualnom smislu. Od primitivaca s Balkana sam digla ruke, ali iskreno navikavam se da budem sama. Bolje sama nego u lošem društvu. Što se tiče BiH i država u okruženju, kompletna tranzicija za trans žene i trans muškarce je jedino moguća u Beogradu, koliko sam upoznata s tim. U Hrvatskoj nije moguća operacija, dok u BiH uopšte ne postoji tim za rodni identitet.

.Koliko vas financijski košta hormonska terapija?

Hormonska terapija je bar meni najvažniji dio tranzicije, naravno na poseban način kao i psihološki. Hormoni u BIH, naučna fantastika, ili su skupi ili ih nema, jer treća opcija ne postoji. Država ne mari za transrodne osobe i naša prava, agencija za lijekove i medicinska sredstva odgovara na pitanja o hormonima ali ne djeluje u našu korist.

Apoteke gledaju sopstveni profit i ne isplati im se nabavljati za pojedince. Androcur tablete koje koristim kao blokatore testosterona su između 60 i 65 km, dok u Hrvatskoj i državama i Evropske unije su besplatne ili koštaju koji euro. Imam sreću da mi je od samog početka tranzicije Androcur tablete slala transrodna djevojka iz Hrvatske, kojoj sam neizmjerno zahvalna jer mi je pomogla da budem na blokatorima i da ne skupljam pare za skupo plaćanje u BiH.

Ona to nije platila puno a meni znači mnogo. Hormone sam jednom vrijeme nabavljala i iz Srbije ali kad sam shvatila da su preskupi, onda sam Neofolin ampule počela uzimati preko recepata koje sam dobijala u Hrvatskoj. Može se reći da hormone koje sad koristim nabavljam iz Hrvatske.

Imate  li podršku od vaših roditelja i prijatelja?

Od roditelja imam podršku i prihvatanje dok sam mnoge prijatelje izgubila, neki su me odbacili neki prihvatili, ali nikad nisam imala mnogo prijatelja, više sam kao stepski vuk. Kada čovjek vremenom nauči da može sve sam, onda može imati u svom prisustvu koga god želi, a ja sam na dobrom putu da to ostvarim.

.Jeste li doživjeli govor mržnje i zlostavljanje, koliko vas je to pogodili i koliko osnažilo da nastavite?

Na tu temu sam djelimično gore pisala, a ono što me ne ubije to me ojača. Doživjela sam govor mržnje, na neki način i zlostavljanje, više psihičko. Mogu da poručim svima da ako ćute, već su izgubili. Onaj ko priča, može se nadati nekim promjenama u životu, za sebe i za druge.

Koja su vaša očekivanja za budućnost?

Nadam se da će biti bolje. Ono što bih dodala za kraj da treba raditi na zapošljavanju transrodnih osoba, ne bih da zvuči kao da smo žrtve i kao da samo mi tražimo posao, ali zbog predrasuda se dešava diskriminacija i ono NE kad se konkuriše za bilo koji posao. Ja sam slala na milion konkursa, obraćala se načelniku Laktaša, pokušavala da se zaposlim ali slabo šta je urodilo plodom.

Uspjela sam raditi kratko u jednoj stranoj kompaniji, zatim honorarno za organizacije, a nadam se da će biti poboljšanja u budućnosti. Ovo sam navela za kraj, jer je zaposlenje transrodnih osoba u BiH jedna od najvažnijih egzistencijalnih pitanja kad se radi o tranziciji, našim životima i opstanku.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije