Hej, djevojko sada si i zaprošena

Danas imam dvadesetčetiri godine i čini mi se da je zaista jednostavnije bilo pisati dnevnik prije deset godina. Tada je haos vladao svuda oko mene, a ja sam ga olovkom i riječima zarobljavala na stranicama ružičaste sveske.

Sada sjedim tako ispred otvorenog prozora, hvatajući očaravajući vazduh divnog kišnog jutra i upravo to pokušavam. Da zarobim haos. Ali sada se ne radi o haos oko mene. Sa njim sam naučila da se nosim. Sada pokušavam da uhvatim, u nekoliko rečenica, onaj haos koji se nalazi u meni.

Kaži mi, zar misli nisu poput beskrajno mnogo malih oblačića koji sve više ispunjavaju glavu. Prijavljuju se, sa zvukom poruke, na adresu moga uma. Ova crnokosa, kojoj je hitno potrebno farbanje, ih baš tako vidi. Fakultet, diplomski rad, položiti vozački ispit, pronaći posao….

Ah tu je i ljubav naravno, jer hej djevojko sada si i zaprošena. Ljubav tvoga života izabrala je baš tebe da proputujete kroz vječnost života. Koliko je to divno, zar ne ? Zastani sada malo, odloži olovku i samo zahvali nebu na anđelu koji će uskoro postati tvojim mužem.

A sada nazad na zemlju malena. Pravi razlog zašto sam jutros u pola osam trknula do prvog marketa i poput neke djevojčice pažljivo birala ‘posebnu’ svesku, kako bih svoj dnevnik ponovo učinila svojim najvjernijim slušaocem, jeste zbog toga što je Septembar!

Foto: Canva

Vjerovali ili ne ali Septembar je mjesec kada za mene sve počinje. Zašto baš on ? Zašto baš Septembar koji nije ni tamo ni ovamo. Zašto on koji prije da označava ili sluti kraj nečega. Pokušajte da mi vjerujete na riječ da me je upravo taj Septembar naučio neke od najvažnijih stvari u životu.

Već vidim kako ti usnama, bez tvoje volje, lagano prelazi ono prećutno pitanje ‘ kako ‘ ? Pa reći ću ti . Vrlo jednostavno. Znaš kako samo septembarske boje znaju da se uvuku u duboke vene svkakog lista i drveta? Onako tiho i polako, skoro neprimjetno i učine da jedno jutro primjetiš kako je tvoja ulica zablistala nekom čudnovatom svježinom pod prvim zrakama sunca.

E baš tako, tiho i polako, kroz zidine koje sam sama izgradila oko sebe, put do mene pronašli su ljudi bez kojih danas ne bih mogla da zamislim život.

Šta još ? Septembarska hladnoća probuđuje moju dušu, uznemirava moja biće koje je do tada bilo uspavano Julskim pjesmama. Hvata me nespremnu. Ali me zato njegovo sunce vraća na pravi put. Zagrli moju dušu, daje mi snagu za duboku jesen koja tek dolazi.

Baš kao osmjeh i zagrljaj majke u oluji živots kroz koji koračaš sada.

Znaš, svojim vjetrovima Septembar mi je često pred noge bacao mnogo odluka. Svaki moj izbor počinjao je ili završavao upravo u Septembru. Kako onda da ga ne volim? Kažite mi šta je sa kišom? Volite li je ? Poslije septembarskih kiša uvijek dolazi obećana svježina.

Dolazi onaj slatki dah u kojem se mješaju mirisi zadnjih suncokreta i zemlje koja je žedna čekala prve septembarske kapi. U septembru mi sumrak dolazi ranije a sunce pred zalazak jače sija.

Kao što čovijek, tek pred kraj svoga života, voli više i snažnije. Zato hvala Septembru. Hvala mu za lišće najljepših boja. Hvala mu za susret ljeta i jeseni. Hvala mu za svaki novi početak koji je osvjetlio svojim punim mjesecom.

A najviše mu hvala za prvi razmjenjen pogled sa čovjekom moga života, za našu ljubav i početak zajedničke vječnosti. Jednostavno, hvala mu.