Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestŽivot

Deseto pismo – Svijet je pun utvara, a stvarnost svakodnevnih malih smrti

Draga moja Jelena,

Ljubav, to su ti mali crveni mravi koji grickaju polako.

Milanka Blagojevic

Uvlače se neprimjetno, uglavnom noću dok na jastuku prebireš ostatke dana.  Polako preplave i dan. Vidiš ih dok obuvaš cipele, nekoliko poneseš na đonovima. Nosaš ih tako kud god da kreneš i šta god da radiš svjestan si da su tu.

Džabe ih otresaš, ignorišeš , odjednom osjetiš da se uvlače u nogavice i gmižu po nogama.

Osvajaju dio po dio tebe i tvog prostora. Kad se vratiš kući pronalaziš ih u kuhinji, kupatilu, spavaćoj sobi.   Kako vrijeme prolazi tvoja borba postaje sve uzaludnija, nikakva sredstva ne pomažu, uzalud ih truješ.  Postaju dio tebe, tvoja svakodnevnica.

Gmižu ti i noću ispod kreveta, budiš se bunovan i pomisliš, tu su. Praviš strategije da ih se riješiš , ubrzo shvatiš koliko si nemoćan. Truješ ih različitim otrovima, crtaš linije kredom , jedan dan odahneš nema ih, nema te Jelena. I onda odjednom kroz one pukotine na prozorima i vratima uvlače se polako.

Tu si, moja Jelena.

Sedam godina. Tu. U đonovima, riječima, koracima, kuhinji, snovima, spavaćoj sobi, ispod kreveta, gmižeš, budiš me, podsjećaš, ne prolaziš.

Povlačenje linija često nije dovoljno, moja Jelena. Uvijek se provuče neki povjetarac kroz pukotine na prozoru ili vratima i oduva kredu, onu kojom sam crtao linije unutar svog srca da te obilježim i isječem.

Mislio sam da je kraj, da si zauvijek nestala. Kako je teška riječ „zauvijek“ primjećuješ li to?

Postoji li patnje koje prolaze jednom zauvijek. Pitam se često kako je to udahnuti vazduh punim plućima, da  ni u jednom tom uzdahu nema mirisa tvoje kože.

Nisam se oslobodio ni tebe ni tvojih mirisa, moja Jelena.

Ćutim te, proganjaš me, sanjam te, na javi odlepršaš pa se odjednom iz nekog ćoška pojaviš.

Svijet je pun utvara a stvarnost puna svakodnevnih malih smrti.

Umirem više puta dnevno i ponovo počinjem. Otresam te sa đonova, tragam za onim otiračima na kojima piše Welcome. Šunjam se ispred kuća sa savršenim travnjakom, u njima te ne pronalazim. Nikad nisi htjela, kuću, psa ni djecu. I odjednom ta vijest  da si se udala. Pritišće mi rebra, teško dišem, guram te stopala pa otresam ispred tuđih domova. Nijedan nije naš.

Iako u moje dane nisi dobrodošla ulaziš nepozvana, gmižeš  po moždanim vijugama i skačeš po nervima.

Svakodnevnica je puna malih smrti koje gutam i zastaju u mi u grlu. Od njih se stvaraju knedle u koje sakrivam neizrečene riječi.

Svakodenvnica je puna slanih suza nikad puštenih da teku, od njih mi je nagrizena ključna kost.

Svakodnevnica je puna povjetarca koji oduvaju linije nacrtane kredom, one kojima sam mislio otjerati mrave i iscrtati dio srca u kojem si zapela.

Svakodnevnica je puna tvojih mirisa onih koje čuvam u nozdrvama i na koje miriše svaki djelić asfalta kojim si koračala.

Draga moja Jelena ljubav, to su ti mali crveni mravi koji grickaju polako.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije