Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestŽivot

Veza između hroničnih bolova i emotivne traume

Sat otkucava, rok se približava.

Večeras nema spavanja.

Piše: Roman Ivanković Redakcija

Tijelo moli za malo sna. Leđa i ramena su već drvena, oči umorne. Odmor nije opcija. Kafa i čokolada su najbolji prijatelji kada nam treba dodatni izvor stimulansa i energije.

Umor čudesno nestaje, budni smo, a bolovi više nisu tako strašni da nam uzimaju pažnju potrebnu da završimo posao.

Ego kao tiranin

Ljudsko tijelo ima nevjerovatnu mogućnost prilagodbe. To je vjerovatno i glavni razlog zašto smo na samom vrhu lanca ishrane. Jednostavno smo prilagodljiviji od svih drugih živih bića. Oni koji svoje tijelo izlažu ekstremnim uvjetima (npr. trče maraton), kažu da je sve u glavi.

Mozak je taj koji vodi glavnu riječ i daje nam mogućnost da potisnemo signale koji dolaze od tijela kako bismo postigli željeni rezultat. Tako je moguće da zanemarimo i one temeljne instinkte od kojih nam doslovce ovisi život – bol, žeđ i glad.

Ta mogućnost blokiranja osjećaja omogućila je čovjeku da dosegne neslućen progres. Tako smo osvojili planinske visine i morske dubine, tako smo izgradili piramide, Apollo 11 i Hadronski sudarač. Recept za uspjeh je jednostavan: fokusiraj se na ono što želiš postići i ne obaziri se na to šta ti drugi govore, uključujući i vlastito tijelo. Sve je moguće samo ako dovoljno želiš.

Tako kažu svi najveći sportisti, poslovni ljudi ili umjetnici današnjice.

Ipak, sve ima svoju cijenu. Ego može namaštati šta mu je volja. Može u sekundi posjetiti najdalji kraj svemira, a u drugoj se već naći u šetnji drevnim Rimom. Vrijeme i prostor ne predstavljaju mu nikakvu prepreku. S druge strane, tijelo je osuđeno da se pokorava zakonima Newtonove fizike. No, ego ima mogućnost gurati tijelo do granica izdržljivosti i voljom čak pomicati te granice.

Može natjerati tijelo da potisne bilo koji osjećaj, stisne zube i izvrši zapovijed s vrha. Ego je faraon koji poželi piramidu, a tijelo radnička kasta koja je gradi. Mozgom možemo zamisliti najluđe ideje i natjerati tijelo da ih ostvari.

No, bez obzira na to koliko mozak dobio bitaka, tijelo uvijek dobiva rat. Kada tijelo više ne može dalje, tu je i egu kraj. Zato zdrav čovjek ima hiljadu želja, a bolan (bolestan) samo jednu.

Hronični bolovi

Jedan od razloga zbog kojih ulazimo u hronične bolove jest višak mišićne tenzije. Dugotrajna (1), prekomjerna (2) i nesvjesna (3) mišićna  napetost uzrok su velikog broja problema, koji se na jednom nivou očituju kao tjelesna bol što se stalno i iznova vraća, bez obzira šta radili da je otklonimo.

1) Uslijed višesatnog sjedenja pred kompjuterom, mišići leđa su nam u povišenom tonusu. Nemamo vremena za pauzu i potiskujemo signal bola kako bismo se fokusirali na izvršavanje zadatka. Tako ostajemo u dugotrajnoj mišićnoj napetosti. Gazimo vlastitu granicu nelagode i bola. Tijelo nam javlja da mu treba odmor, ali mi to zanemarujemo.

2) S vremenom, kad smo se već navikli oglušavati na signale koji dolaze iz tijela, postupno gubimo osjećaj. Tako se dešava da ne možemo procijeniti koliko nam je mišićne tenzije neophodno da bismo obavili određen zadatak, te često ulazimo u prekomjernu napetost. Za pokrete trošimo mnogo više energije nego je to potrebno. Kretnje nam više nisu mekane i elastične, nekako postajemo kruti i grubi pri svemu što radimo.

3) Kada nam određene grupe mišića provedu dovoljno dugo vremena u prekomjernoj napetosti, dolazi do otupljivanja osjećaja koji dolaze iz tog dijela tijela. Mišićna tenzija postaje nesvjesna i mi nad njom gubimo kontrolu. Tako nam se dešava da mišiće ramena i leđa više ne možemo opustiti ni nakon što obavimo posao koji smo radili. Tvrdi su i bole nas. Pomoć tražimo u masaži ili lijekovima/gelovima za mišićnu relaksaciju. Naš bol postaje hronični. Vraća se i nakon masaže, pa čak i na odmoru, kada više nemamo nikakvih obaveza i ne postoji objektivni razlog za napetost tog dijela tijela.

Emocije su tjelesna kategorija

Sve se emocije izražavaju tijelom. Iz nečijih kretnji možemo reći je li sretan, tužan ili ljut. Ako smo u stranoj zemlji, ne moramo znati lokalni jezik da bismo razumjeli kako se neka osoba osjeća ili da bismo prenijeli svoja osjećanja. Govor tijela je univerzalan. Nije nam teško zaključiti je li čovjek sretan ili uzrujan što nas vidi, bez obzira što nam se obraća na nepoznatom jeziku. Kada se zaljubimo ili kada nas je strah, to osjetimo kao leptiriće u stomaku ili slabost u nogama.

Kada smo bijesni, i prije nego razmislimo, krv nam pokulja prema gornjem dijelu tijela, kojim se iskazuju agresivne emocije. Sve te emocije mozak naknadno registrira i sortira. Emocije su primarno tjelesna kategorija. Tako jezikom možemo reći da nam je nešto u redu, a tijelo nam vrišti da nije. Jezik može lagati, tijelo baš i ne.

Isto tako, ako želimo prikriti emocije – to također radimo kretnjama, odnosno kontrolom kretnji. U slučaju da imamo nepravednog šefa, sputavamo iskazivanje agresivnih emocija ako procijenimo da će nam to donijeti neugodne posljedice. Stisnemo mišiće prsa i trbuha i blago povijemo ramena prema unutra.

Nemoguće je dobro zamahnuti rukom, ako su nam ramena povijena prema unutra. Mišićnom kontrakcijom tako doslovno sprečavamo sami sebe da agresivno reagiramo. Slično je i s prekriženim rukama – sami sebe držimo.

Na nekom važnom sastanku ili pregovorima možemo kontrolirati iskazivanje entuzijazma, kako bismo postigli što bolje uvjete sporazuma. Najradije bismo skočili od sreće zbog dobre poslovne prilike, ali se mišićima susprežemo od prekomjerne ili neprimjerene tjelesne reakcije.

Sve se emocije iskazuju, ali i sputavaju mišićnim kontrakcijama (kretnjama). To je najjednostavnije vidjeti kod djece, koja imaju malo ili nimalo inhibicija. Svaki svoj osjećaj djeca iskazuju nesputano – tijelom. Tek poslije, kroz odgoj i društvene kontakte, proces odrastanja i sazrijevanja, učimo kontrolirati emocije. Učimo razlikovati primjerene od neprimjerenih reakcija.

Kao i potiskivanje osjećaja umora i bola, tako i dugotrajno potiskivanje drugih vrsta osjećanja može dovesti do otupljivanja. Ako dovoljno dugo potiskujemo bol u ramenu, s vremenom ćemo je prestati u potpunosti osjećati. Ipak, u konačnici tijelo uvijek dobije rat i dođemo do granice kada više nismo u mogućnosti zatomljavati bol (signal) koji nam dolazi iz tijela. Tada od hiljadu želja odjednom imamo samo jednu – da nas više ne boli.

Isto tako, ako dovoljno dugo potiskujemo iskazivanje agresivnih emocija, jer smo tako odgojeni, s vremenom ćemo u potpunosti izgubiti taj osjećaj. Postat ćemo neko ko izbjegava sukobe, ne želi se nikome zamjeriti i ima problema sa suočavanjem.

Takva osoba ima određene tjelesne obrasce, koji joj pomažu da održi tu ulogu. Određene grupe mišića su joj nesvjesno stalno napete, jer se na taj način štiti od agresivnih reakcija na provokacije iz okoline.

No, kao što znamo, ego (koji se u ovom slučaju ne želi sukobljavati) može dobiti bitku, ali tijelo uvijek dobiva rat. Ako smo dovoljno dugo u prekomjernoj i nesvjesnoj mišićnoj tenziji koja nas spašava od iskazivanja agresivnih emocija, tolika količina stresa i tenzije može izazvati nesnosne bolove u ramenima, promjene u krvnom pritisku, pa i poremetiti rad probavnih organa ili hormona.

Svu agresiju koju na zdrav način ne iskazujemo prema vani, doslovno okrenemo sami protiv sebe. Što je emocija veća, to nam je potrebna veća energija da se suzdržimo od njenog iskazivanja, a time su veće i neželjene posljedice.

Foto: Canva

Moguće rješenje

Nijedan mišić nije stvoren da bi stalno bio napet ili da bi stalno bio opušten. Stres i mišićne kontrakcije imaju svoju evolutivnu i funkcionalnu ulogu u životu svakog čovjeka. Krećemo se i živimo tako što mišiće naizmjenice skraćujemo i produžavam, stišćemo i opuštamo.

Ipak, ako se iz bilo kojeg od navedenih razloga zamrznemo određenoj kontrakciji i ne znamo da iz nje izađemo (izgubimo svjesnu kontrolu nad tim dijelom tijela), ta nam onda inače dobra i korisna funkcija počne stvarati štetu. Kao kada bismo u automobilu istovremeno pritisnuli gas i kočnicu.

Trošimo enormne količine energije, ali ne pravimo koristan rad. Energiju koristimo destruktivno, jer habamo motor i kočnice.

AEQ je metoda uspostave svjesne kontrole nad mišićnom tenzijom. Pomaže da se vratimo na tvorničke postavke – da tijelo koristimo onako kako je to i predviđeno – da su nam mišići napeti kada je to potrebno, a da su opušteni kada nam tenzija više nije potrebna. Također, AEQ nas uči da u pokret ne ulažemo više energije nego je to potrebno, tako da su nam kretnje mekane i elegantne, poput mačjih.

Kroz podizanje svjesne kontrole nad mišićnim kontrakcijama, učimo i da ne budemo predugo u stanju stresa, nego samo onoliko koliko nam je potrebno da obavimo određen posao. Učimo i zdravo iskazivanje emocija, mijenjamo obrasce ponašanja u skladu s okolnostima, kako nama odgovara.

Ima situacija u kojima će iskazivanje agresivnih emocija i dalje biti neprimjereno. Ipak, uočavamo da ima i onih prilika u kojima je dobro bit agresivan na primjeren način, i izboriti se za svoje granice.

Roman Ivanković, učitelj AEQ metode 1. stupnja

https://www.facebook.com/RomanAEQSarajevo

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije