Ljudi s olovkamanajnovije

Jaffa trenutak – Kodžaga Nermina: Moj život je kao skok uvis bez motke

Prije nekoliko dana listam časopis o uređenju kuća i stanova te pročitah članak o jednom fudbaleru, vlasniku vile sa 50 spavaćih soba…

Znam, nije on jedini…

Piše: Kodžaga Nermina Redakcija

Skupocjeni namještaj, uređeni vrtovi, pa teretane,  garaže pune luksuznih automobila… a sve to neko mora čuvati i održavati…pa tjelohranitelji koji 24 sata dnevno njegovu porodicu moraju štititi… Ne daj mi Bože tako živjeti!

Pogledah, sa osmjehom, po domu mom. Moj stan od 40 i nešto kvadrata dvorac je moj, moja palata u kojoj su glavni stanari  ljubav, radost  i dobrota.

U njemu sam, one koje volim, dočekivala i ispraćala, a da nisu ni znali koliko su voljeni.  U njemu i sada i volim i tugujem , plačem ali se i radujem.

Sjetih se maja 1997.godine , kad smo moja kćerka Selma i ja uselile u ovaj stan. A stan skoro prazan.

U njemu ni za noge ništa nije imalo da nam zapne, ali  mi smo ga vrlo brzo ispunile svojom ljubavlju , smijehom i srećom što imamo krov nad glavama našim, a za sve drugo bilo nam je svejedno ili je bilo manje važno.

Od mojih roditelja Selma je dobila na poklon cipelar. Toliko smo obje bile sretne zbog tog cipelara da nam je bilo žao baciti kartonsku  kutiju u kojoj je bio upakovan. Selma je  nasred sobe kutiju  stavila pa u njoj  sebi sobicu napravila i u nju se uselila.

Kao svaka dobra domaćica, mene, svoju prvu komšinicu, na kafu je pozvala. U toj kutiji je mala stolica prekrivena heklanim miljeom, moj rad, a na njoj plastična džezvica, šoljice za kafu i sva druga oprema. U jednoj zdjelici ima malo keksa i nekoliko bombonica… A ja,  komšinica njena,  s viklerima u kosi, dolazim joj u goste.  Kucam na nepostojeća vrata, a ona sva nasmijana proviri iz kutije, pa kaže:

– Izvolite gospođo. Uskoro će kafa!

A Ja krupna, ne mogu sva u kutiju  da stanem.  Uvijek jedan dio mene vani ostane. Ali trudim se, jer važna je meni ta kafa  kod komšinice Selme.  Ona 6 godina ima i dočekuje me našminkana i nakinđurena, sa širokim, krezubim osmjehom i jos mi kaže :

– Ma nešto mi ova kafa nije baš slatka !

Malu šoljicu punu kafe, a bez kafe, pruža mi svojim ručicama. Kafu pijuckamo, pa malo čavrljamo.. kako su nam muževi i dječica…

I tako smo se družile mjesecima, premještajući kutiju u sve dijelove stana, dok Selmu nije počelo nešto drugo da zanima.

Uveče, na istom kauču smo spavale.  Ma, imale smo mi jos jedan kauč ali smo voljele jedna uz drugu da se stisnemo, da se ljubimo dok ne zaspimo.  A mojoj sreći nigdje kraja nije bilo,  kad ona meni kaže :

-Ludoooo te volim  mama! Kad se za tebe zalijepim ne mogu da se odlijepim!  Volim kad me zagrliš !  Ti si tako, debela, topla, mehka  i masna…

Sjećanje, samo na taj trenutak, bogatstvo je moje, a koliko je takvih trenutaka  bilo … milion bar. I još će ih biti, ako Bog da.

Gledam namještaj u stanu. Sve bi trebalo novim zamjeniti  ali ja volim da se vežem  pa sam se i za te stare stvari vezala. Ma, samo da mi ta rasklimana vrata od ormara ne spadnu!

Ali, ako se to i dogodi, ništa strašno! Smijem se od pomisli kako bih, mjesecima, gledala svakog dana  kako mi jakne, kaputi i košulje iz ormara mašu rukavima.

Pa moje knjige gledam… sve mi je moglo biti skupo, ali dobra knjiga nikada…. Pa moji slikarski pokušaji… Najlošija moguća kopija jednog Pikasa. Propali pokušaji, a puno uloženog novca. Ali ja ne žalim. Pa čitam moje pjesme…  Eh, baš sam se ja navoljela u mojim pjesmama!

Ma baš me briga za svo bogatsvo svijeta, kad sam ja sretna!

Pogledah u moje ruke i shvatih da njih, od svih dijelova mene,  najviše  volim. Lijeva nikad nije gledala kad daje desna..

Hvala ti Bože što me dunjaluk nije u svoju zamku uhvatio, što više strahujem  zbog  jednog ptičijeg gnijezda na mom balkonu nego što bih strahovala od gubitka  zlatne ogrlice ili narukvice, ukrašene dragim kamenjem, kad bi ih takav nakit imala. A nemam, niti mi treba.

Pijuckam kafu, gledam atletsko takmičenje na TV-u. Nije ni čudo što je atletika kraljica sportova. Puno diciplina ima, kao i životi naši.

Trke s preponama i bez prepona, skok u dalj, bacanje kladiva. A tek trčanje maratona! Koliko snage, volje, ljubavi i vještine, za to,  moraš imati.

Danas su na programu skokovi u vis. Neko kao od šale zadanu visinu preskoči, neko iz prve letvicu obori, pa se opet zaleti, pa opet skokne..  i mislim nešto – moj život je , svaki dan,  kao   skok u vis bez motke.

Hvala ti Bože.

Konkurs organizuje Lola magazin i Jaffa konkurs.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije