Sine moj….
Često izgovorena riječ moga djetinjstva u kojoj su sadržani i ponos i bol, ljubav i sreća, muka i dragost iskazana prema svome vlastitome čedu.
Sine moj…Toliko puta izgovorena, olako uzeto zdravo za gotovo, nisam priznajem shvaćala značenje te riječi dok i sama nisam postala roditelj.
Sada kad sam roditelj pomišljam koliko ljubavi treba da ne povisiš ton na dijete čitav život , da ga odgojiš ljubavlju, primjerom , autoritetom.
Koliko neprospavanih noći, pokazanih zadaća, vožnje, priče i objašnjavanja je trebalo i gledam svoju djecu i razmišljam da i oni neće znati koliko je trebalo dok sami ne postanu roditelji.
A onda, kad vidiš tko si bio, kakvo si dijete bio, i koliko je trebalo svega…
Ponekad je bilo i kćeri draga ali sine moj je bilo onako prirodnije i nikad se nisam ljutila na to.
Koliko odricanja, muke i boli je trebao proći jedan čovjek da bi ja danas bila ovdje.
A ja ponekad uzmem sebi za pravo onako sebično naljutiti se na pokoji savjet, ne odvojiti pola sata vremena da nazovem roditelje, da odem popijem kavu s njima nakon radnog tjedna jer eto meni treba neko vrijeme za mene.
Njima nije trebalo vrijem za njih, oni nisu imali svoj život, a da u tom životu nije bilo vremena i prostora za nas. Ispunjavali su hirove , tješili i podizali, odricali se da bi imali sin i kćer.
Strepili i bili budni i danas ništa od tebe ne traže samo malo tvog vremena a mi onako prokleto sebično i egoistično eto nemamo tog vremena kao da smo menadžeri Applea ili koje druge veće korporacije.
Imamo, samo nećemo da odvojimo od sebičnosti i neka me nešto pukne po glavi sljedeći put kad samo pomislim da nema vremena, da neću otići posjetiti roditelje.
Neka me Sila odozgo opomene da ću napraviti jasnu razliku između onih bitnih i nebitnih u životu.
Između onih koji su te nosili 9 mjeseci i izgubili pola zdravlja noseći te ispod svog srca i onih koji su puni praznih, ljepuškastih priča, pričaju jedno, rade drugo a misle treće.
Između onih koji su 4,5 godine nosili iste cipele da bi tebi bila plaćena školarina, da bi imao i nosio kao i druga djecu u školi i na fakultetu.
Između onih koji te odbiju čim im ne trebaš i nemaju koristi od tebe i onih koji su sa ozbiljno narušenim zdravljem rekli: dobro sam i mogu sve učiniti za tebe.
Oprostite mi , moji dragi roditelji. Na sebičnosti, egoizmu, taštini i svemu onome što me udaljavalo previše od vas.
Oprostite mi što sam lutala negdje između onoga što sam znala da trebam učiniti i onoga što me vuklo na drugu stranu.
Želim vam reći hvala, dati vam dio svog vremena truda, dati dio sebe kao što ste i vi davali i dajete još uvijek sve od sebe.
Ne želim davati više mrvice sa stola onome tko zaslužuje puno više, najviše.
Onome tko zaslužuje biti na čelu moga životnoga stola.
Dok još nije kasno…
