Ljudi s olovkamanajnovijeNaslovna vijest

Jaffa trenutak – “[email protected]”: Oproštaj

Marija, heroina, žena koja je pomirila nepomirljivo.

Rođena u jeku Prvog rata, odrasla u bijedi, stasala je u sitnu i žilavu djevojku.

Piše: Redakcija

Foto: rawpixel.com

Vrijedna i odlučna, znala je šta želi od života. Sa šesnaest godina, znala je da taj život želi s Njim.
Ljubav je cvjetala, djeca se rađala.

Prvi put uljuljkana srećom, nije slutila da rat, koji bjesni tamo negdje, već sutra stiže i u njihovo selo. Tuđa vojska, sve viđenije muškarce iz sela odvedoše, pa i njenog.

Ostala je sama, sa sitnom djecom i sitnom stokom. Vojske i godine su prolazile, svaka je nešto odnosila. Nijedna vijest da donese, je li živ, i čemu da se nada. Iscrpljene i slabe, našla ih je bolest. I sama na samrti, dvije je male rake iskopala, za dva mala sina. Isplakala oči i dušu za njima. Dvije su je kćerkice još držale u životu, zbog njih je ustala.

Počeše se i prvi ljudi vraćati iz zarobljeništva. Njenog nije bilo. Kad je crnu maramu povezala, pomirena sa sudbinom, prvi joj komšija donese vijest. Onaj isti, što se kao žena cijelog rata krio, i ispod oka je mjerkao kad prolazi, nevješt da razgovor započne. Prezirala ga je, činilo se još više onda, kad joj reče: “Znaš, živ je On, al’ neće niko da ti kaže…oženio se, tamo u Njemačkoj, kažu i dijete dobio sa Švabicom…zato ga još nema”.

Ne zna kako je do kuće došla. Zagrlila je djevojčice, bacila maramu, zaklala najdeblju kokoš, da se počaste, prvi put za ono ratnih godina. Kad su djevojčice site zaspale, isplakala je sve, osim bijesa i inata, odlučna da živi, odsad samo za sebe i djecu. Prije zore je ustala, svjesna da mora raditi. Sebi više nije smjela dozvoliti da misli o njemu.

Kraj rata je stigao neprimjetno. Ljudi su bili previše utučeni, svak je nekoga izgubio. Ipak, i u selu je organizovana proslava. Povela je djecu, dosta je i njima bilo tjeskobe, valjalo je početi iznova. Tu noć, ni sama ne zna kako, završila je sa Komšijom. Tad i nikad više, iako joj je u zanosu šaputao da bi je oženio, prihvatio djecu kao svoju…

Džaba sve, poslije te noći, više ga nije pogledala. Poznavao je dovoljno, da bi znao kako bi se proveo, ako nekom za tu noć kaže. Prošlo je par mjeseci, dok nije shvatila. Nije bila dijete, znala je taj osjećaj. Nije je bilo briga, ni šta će selo reći, ni kako će sama sa djecom, rodiće ga i tačka! Borila se za ostale, i za ovo će! Tako je i bilo. Rodila je sina, presrećna što ga ima, gledajući njega, gledala je dvojicu kojih više nema.

Kćerkice su ga obožavale, pomagale joj, čuvale ga kad ona radi za nadnicu. Jedne ljetne večeri, dok je mijesila pogaču, a djeca se igrala pred kućom, trže je nagla tišina. Istrča, brašnjavih ruku, i ugleda vitkog čovjeka, u odijelu, sa šeširom, kako podiže malog. Mali se kikotao, djevojčice su, zbunjene, ćutale. On se okrenu ka njoj: “Nisam ovo ostavio. Čije je dijete?” Ni nogu, ni glasa.

Stajala je otupjela, zureći u Muža. “Nećete pozdraviti oca?” Dječije oči su tražile odobrenje. Klimnula je, i dalje nijema. Te je noći djecu, uzbuđenu, jedva otjerala u krevet. Tek onda sjedoše i njih dvoje. Sve mu ispriča, ne govoreći jedino ko je otac malom. Oplakao je sinove. Oprostio joj nevjeru, ona njemu ženu i djecu u Njemačkoj. Život ide dalje, ne stoji i ne čeka nikog, valja ga živjeti. Selo se ućutalo nakon mjesec dana, svakog čuda jednom dosta.

Nije bilo kao nekad, ali je išlo nabolje. Tako je bar mislila, dok nije primjetila da ih neko uhodi. Sjenka, tu i tamo, na obodu šumarka ili, jedva vidljiva, noću, uz kapiju. Jednom sačeka da On zaspi i iskrade se. Uhvati je nespremnu.

“Šta radiš tu?!”, prosikta. Djevojka se trže, prestravljena, ali se brzo povrati: “Tražim ono što je moje! Neću se smiriti, dok ne bude moj! Kad-tad, upamti!” Okrenu se i pobježe. Marija ostade u čudu. Znala je tu malu, komšijsko dijete, u najluđim godinama. Oduvijek je čudno za Njim zaledala. Otrese uskomešane misli i vrati se u kuću, Njemu ne pominjući ništa.

Život i obaveze nisu joj ostavljali vremena da misli o toj noći, sve do sledećeg proljeća. On se vratio kući, ranije nego obično, neobično tmuran. “Sjedi”, reče. Sve je znala, i prije nego što je progovorio. I da odlazi, da ostavlja nju i djecu, i da ženi Onu, sve…

Nije, samo, znala da će raskriti i prenijeti kuću, koju su zajedno pravili. Da će odvesti pola stoke, da se sa njom skući, dvjestotinjak metara niže u selu. Da će ona i djeca ostati u starom kućerku, dovoljno blizu, a previše daleko od Njegovog novog doma. Troje mu djece rodila Ona. Kod Njih je sve bujalo, a u kućerku sve utihnulo. Sretali su se rijetko, trudeći se da se ne sretnu.

Nikad nije dolazio, nikad pitao treba li djeci šta. Marija je bolovala tiho, u sebi, dok jednom nije presjekla. ” ‘ajte ‘vamo, djeco! Ćaća vam je živ, nije umro! Nećemo ni mi za njim, Boga mi! Šta ste spustili noseve?! Živi, zdravi, lijepi k’o jabuke! Šta vam fali?! Ništa! Ne da vas majka, dok sam živa, imaćete sve!”

Plakala su djeca, kao kiša. Ona, nikad više. Nije imala kad. Trebalo je zaraditi, da djeci ne zafali. Radila je, da ne misli, i preko granica izdržljivosti. Pregurali su gladne godine, i uvijek je hljeba na stolu bilo. Sama je sjekla drva u šumi, golim rukama klade izvlačila, da se ogriju. Nikad je djeca nisu vidjela da spava, nikad! Lijegala je posljednja, ustajala prije svih, da sve stigne, stoku namiri, tuđe njive da okopava do mraka, sa djecom uveče posjedi.

Žilava i ponosna, zaslužila je poštovanje cijelog sela, i šire. Djecu odškolovala, na put izvela. Ženila, udavala. Unuke dočekala. Sama u kućerku ostala. Dolazila su djeca, vikendom. Ništa nije tražila, nije njoj nikad puno trebalo, samo da ih vidi, zdrave i srećne. Kćeri je školovala, da rade i sebi zarade, da nikad od muška ne zavise. Dobre su ljude našle.

Nisu zaboravile majčinu požrtvovanost. Sa unucima je kartala i pila bijelu kafu, uvijek živahna i vesela. Starost joj je mirno tekla. On i Ona joj nisu smetali, imala je svoj, ispunjen život. Poneka čarka od One, ponekad, nije je ljutila. Svakom svoje. Jednoga dana joj rekoše djeca da je On umro.

Žignu je nešto, davno potisnuto. Spremila je uspomenu na Njega, i zakopala je u mislima, onog dana kad i Njega zakopaše.
Njih dvije, suparnice, ostadoše skoro same u opustjelom selu. Jednog jutra, Marija ustade i umijesi pogaču.

Vruću je zamota u čistu krpu, zaključa za sobom vrata i pođe. Našla ju je pred kućom. Zovnu je, Ona se trže. “Nećeš me zvati da uđem?” upita, šeretski se smiješeći. “Pa, ‘ajde, uđi!” zbunjeno reče Ona. “Slušaj, šta je bilo, bilo je, još u prošlom vijeku. Obe smo stare, obe same. Djeca dođu, ali i odu. Ko će ti prići, ako ne ja, i ti meni?

Čula sam da si bila bolesna, pa evo, ja donijela vruću pogaču. ‘ajde da prelomimo!” ” ‘ajde!” reče i Ona.

Da su postale najbolje prijateljice, nisu. Da su se našle jedna drugoj, kad god je trebalo, onako komšijski, to mogu reći. O onome, što se desilo prije pola vijeka, nisu pričale. Ne bi to nikom dobra donijelo.

Nije ovo priča o osveti, već o oproštaju, i o ženi kakva se rijetko rađa. Sad obe leže na istom groblju, jedna bliže Njemu, jedna malo dalje.

Ja znam koja, sigurno, počiva u miru.

Konkurs organizuje Lola magazin i Jaffa napolitanke.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije