Prije nekoliko godina sa prjateljicom sam igrala jednu od onih psiholoških igara u kojima navodite 15 stvari koje bi ponijeli na pusto ostrvo, a zatim sužavate listu dok ne dođete na dvije najvažnije.
nytimes.com
Bolnim odbacivanje jedne dragocjene stvari za drugom, preostali su mi konačni izbori: gitara i ljudi koje još ne poznajem.
Možda zvuči čudno, posebno za jednu Italijanku koja svakodnevno razgovara sa svojom majkom, da izaberete gomilu nepoznatih ljudi a ne svoje najbliže. Ali iz nekog razloga, uvijek su me privlačili oni koje ne znam.
U životu prije Covid-19, to je značilo da sam osoba koja sklapa prijateljstva u avionima, razgovara sa sljedećim u redu dok čeka i poznaje sve u kancelariji.
Tokom prvog talasa pandemije, budući da sam jedini redovan kontakt imala sa momkom, porodicom i prijateljima preko Zooma, jer sam tad živjela u Rumuniji, prepustila sam se novim i naizgled bezazlenim navikama- povezivanje telefonom, svakodnevno, sa strancima.
DialUp je aplikacija rođena iz jednostane ali briljantne ideje: svaki dan primite telefonski poziv od neznanca negdje na zemlji. Nema slika. Nema video zapisa. Samo glas.
Na ovaj način sam upoznala mnoge ljude, neki su bili zanimljiviji od drugih. Razgovarali smo o našim poslovima, najnovijim vijestima o Covid-19, koliko je teško bilo zaključavanje u našim zemljama i tako dalje. Doza misterioznosti je svaki dan pružala malo iznenađenja.
Foto: Canva
Jednog popodneva dok sam se sunčala sa svojim momkom zavisnikom od Twitter-a, pokušavajući da unesem malo boje na moju bijelu kožu, zazvonio je telefon.
Ne volim da razgovaram sa strancima pred svojim momkom jer ga to čini mrzovoljnim. Pa sam se pomjerila od njega i čula veseo glas koji je rekao:”Zdravo”.
Nakon prvih 10 sekundi poziva, obično mogu da zamislim lik osobe sa kojom razgovaram. Po ritmu glasa i činjenici da je iz Amsterdama, zamislila sa Senne-a sa dugom plavom kosom. Mislila sam da smo istih godina, srednjih 30-ih. Nisam pitala a nije ni on.
Rekao mi je da je nekoliko dana ranije išao u šetnju centrom Amsterdama i da je zbog nedostatka ljudi i buke prvi put u životu mogao čuti zvuk vode. Razgovarali smo o tome kako bi bilo čudno šetati Venecijom, bez turista. Tada sam pokrenula svoju omiljenu temu, kuvanje.
Nisam opsjednuta hranom, ali kad putujem prvo gledam restorane pa onda hotele. Tokom karantina, odlučila sam da naučim drevnu vještinu pravljenja hljeba. Prijatelj iz Barselone poslao mi je recept, rekavši da ga moram isprobati. Rekla sam Senne-u da sam početnik u pravljenu hljeba. A on je očigledno bio majstor za hljeb.
Tako je naš razgovor prešao na savjete o kiselom tijestu, preporuke za rerne i prednosti i nedostatke različitih vrsta brašna. Rekao mi je da posjeduje stotine kuvara. Jeo je u nekadašnjem najboljem restoranu na svijetu, u centralnoj Limi, u Peruu.
Ipak, on nikad nije bio na Siciliji, gdje za mene hrana, istorija i more koegzistiraju u egzotičnoj atmosferi. Naše oduševljenje dostiglo je vrhunac kad sam mu rekla da koristim samo maslinovo ulje sa svojih stabala u Umbriji.
Tada je rekao kroz smijeh:”Mislim da se zaljubljujem”.
Do tad sam već spomenula da imam momka, zbog čega sam se osjećala lagodnije.
Na kraju razgovora, ostali smo bez daha, očarani. U toj sekundi tišine, mislim da smo oboje pitali isto:”Šta sad?”
Dogovorili smo se da ćemo ostati u kontaktu na Facebook-u. Bila sam tako radoznala da vidim lice tog divnog glasa. Do tad mi je baterija na telefonu bila na 4%, a izraz mog momka bio je obrnuto proporcionalan mom veselom licu.
Iz njegovih slika iz 2009. godine, vidjela sam da nije imao više od 35 godina. Nije bio plav, kako sam ga zamišljala, već je bio tamnoput, nizak i malo bucmast. Bezuspješno sam tražila mladost njegovog glasa na svakoj slici. Čekala sam da se javi.
Pola sata kasnie, napisao je:”Bilo je lijepo razgovarati s tobom.”
Standardno ali rezervisano. Da li je bio nesiguran u sebe sad kad smo otkrili svoja lica? Činilo mi se da nije željan ćaskanja. Kasnije tog dana, poslao mi je sliku domaćeg hljeba, još uvijek u tepsiji Le Creuset, i slika me je zapravo uzbudila.
Ovde bih trebala da naglasim: pravljenje hljeba bliže je seksu nego kuvanju. Radi se o tome da zaronite rukama, masirate i podignete tijesto. I nema brzog vrhunca: potrebno je najmanje 24 sata da se napravi pristojan hljeb. Sve vrijeme morate s ljubavlju da brinete o tome i čekate. I čekate.
Zamišljala sam njegove stručne ruke kako pretvaraju bezobličnu masu u taj prelijepi hljeb. Zamišljala sam kako čeka da tijesto naraste u njegovoj sjevernoevropskoj kuhinji.
Da li će ga podijeliti sa nekim? Rekla sam sebi da to nije važno. Taj hljeb je očigledno napravljen za mene.
Senne je znao da čeka. Često nije bio prvi koji bi poslao poruku i mogli bi da prođu sati prije nego što odgovori. A nekad bi bio topliji, dijelio bi recepte i pjesme. Uprkos našoj razlici u godinama, njegov ukus za muziku bio mi je jako blizak.
Poslao mi je plejlistu koja je dočarala njegovu sliku kako u drvenoj sobi sa čašom vina sluša operu i sječe povrće.
Odgovorio mi je na pitanja i o fermentaciji i uveo me u umjetnost uzgajanja sopstvenog kiselog tijesta. Dijelili smo dnevne slike obroka koje smo pripremali, čestitajući jedno drugom. Uzbuđenje je održavalo zajedničku, neizrečenu misao: voljela bih da sam tamo i to pojedem s tobom.
Jednog dana pitao me je da li znam šta je Sečuanski biber.
“Prosvijetli me, molim te”,rekla sam.
“To je kineska vrsta bibera, oštra. Daje osjećaj soda vode”, rekao je.
Kako bih mogla da dođem do njega? S obzirom da sam bila zaključana, nisam živjela u svojoj zemlji i nisam znala gdje da ga nađem.
“Mogao bih da ti pošaljem”, rekao je.
Foto: Canva
Moja prva misao je bila da će moj momak sigurno saznati, jer je on taj koji provjerava poštu. Da li bi bilo pogrešno primiti egzotični biber poštom od drugog čovjeka?
Objasnila sam situaciju svojoj prijateljici Pauli. Složile smo se da bi bilo bolje da ništa ne govorimo, a ona je predložila da pošalje biber na njenu adresu.
Ideja o toj hrabroj koverti koja je letjela Evropom, sa elegantnim rukopisom i holandskim pečatom, bila je misao koju sam imala pred spavanje nekoliko dana.
Napokon me pozvala Paula: stiglo je.
Obukla sam sportske helanke i ponašala se kao da izlazim da trčim, što je bila prihvaćena aktivnost u Bukureštu tokom zaključavanja. To nije bila laž. Trčala sam po biber.
Na putu do kuće, zaustavila sam se da otvorim paket i osjetila nalet sreće ugledavši malu cedulju sa vrećicom bibera, napisana u istom stilu kojeg sam zamišljala za njegov rukopis:” Albertina, jer jela ponekad zaslužuju posebnu blistavost, a takođe i život.”
Ovo je bilo prije svega. Prije nego što bi me momak pitao za sve vrijeme koje sam provodila na telefonu, i rekla mu za neznanca u Amsterdamu.
Prije nego što bi se pandemija povukla dovoljno, kako bi se Senne i ja sreli u Rimu, gdje bi smo se sjajno provodili kao turisti u mom skoro praznom gradu.
Moj momak bi pristao da nam se pridruži i svi bismo se družili u iznenađujućoj harmoniji. Bilo je to prije nego što smo se Senne i ja vratili svojim prethodnim životima u dalekim zemljama, nesposobni da održimo naše čarobno ljeto, ostavljajući mog momka i mene da se vratimo jedno drugom- pomalo oprezno, ali svježih očiju.
Tog dana na ulicama Bukurešta, u svijetu straha i tuge, otvorila sam paketić bibera, duboko udahnula i zaljubila se u stranca.
Budite ona prepoznatljiva smijalica. Nikad nemojte škrtariti na osmijehu!
