KulturaLjudinajnovijePojave

Neno Belan, župan splitsko-istarski, meštar od kancone

Ma, s tim čovjekom nema greške.

Piše: Nebojša Ristić Lola Magazin

Uvjerio sam se u to, po ko zna koji put, prošlog vikenda kada se sa kuhinjskog radija (to je onaj što ima stalno mjesto na radnoj ploči i koji se rijetko gasi), kroz uobičajene zvukove lonaca i tiganja, te gomilu smeća što nam redovno serviraju kroz nekakve top-liste probilo nešto posebno.

Jasno, bio je to Neno Belan, glas kojeg biste prepoznali međ’ hiljadu, i neka, valjda, nova stvar. Meštar od kancone ima novu pjesmu.

Kažem, valjda, jer kad je ovaj genije u pitanju sve dolazi tako nekako usput i bez velike pompe. Možda je malo i do mene, koji na tzv. domaću produkciju nema kad da troši vrijeme, ali utiska sam da ovaj Splićo-Riječanin to izbacuje kao iz rukava i kad mu prahne.

Bez da to onda bjesomučno promoviše i snima spotove. Doduše, naknadna istraga po YT je pokazala da je u posljednih par godina toga još i bilo, te da su u pitanju sve odreda biseri, bilo da su u pitanju balade poput „Zvijezda“ ili poskočice „Teško je“.

Ovaj beskrajno talentovani čovjek od prvog dana, sa „Đavolima“ (nisu „Vragovi“, kao što se moglo očekivati, jer pjesma po kojoj dobiše ime bješe „Diavoli“) uspijeva da me razoruža bilo da su u pitanju njegova izdanja, bilo koncerti.

Ono što ga posebno izdvaja jeste da je jedini na čijim nastupima čak i ja plešem, a to je, vjerujte mi na riječ, rijetka prirodna pojava. Tako je bilo i prvi put kad sam ga gledao u „Sava“ centru, tamo krajem osamdesetih, kad su nas on i „Đavoli“ natjerali da skočimo iz onih plavih fotelja i igramo kao ludi.

I svaki naredni put, kad su u pitanju bile klupske svirke, nije bilo greške, uvijek raspašoj. Uostalom, volio bih da vidim tog koji bi ostao miran na bubanj u „Stojin na kantunu, glava u balunu, aaaa di si ti?“

Iako širi zarazni optimizam Neno nikako nije klovn, čak bih rekao da negdje u dubini leži melanholija i gorčina, kao što često i biva kod najboljih entertainera. Na dan jednog od BL koncerata, u počivšem „Hard-rock caffeu“, nakon press-konferencije upitao sam ga, u najboljoj namjeri, da li mu je za „Ludo zaljubljen“ inspiracija bila Lloyd Coleova „Lost Weekend“.

U stvari, potajno sam se nadao da jeste, jer je to bio, u mom univerzumu, kompliment velik kao kuća. Na to se brecnuo kako on nikad nije ništa ukrao ni od koga.

Nisam mu zamjerio, jer istinskim majstorima nikad ne zamjeram. Uostalom, sve je to, i Lloyd i Neno, poteklo iz istog izvora, onog liverpulskog, i uvijek će biti slično a drugačije.

 

Posebna priča su laganice kojima jednako moćno gospodari, kao i veselicama. Upravo dok ovo pišem slušam „Dane ljubavi“, i po hiljaditi put mislim kako je to jedna od ultimativnih pjesama muzike na našim jezicima.

Pjesama o izgubljenim ljubavima i nedostajanjima, „da vrati je meni, ne mogu da živim bez nje, bez ljubavi njene“. Baš kao što je i „Srce od leda“, eh „da mi opet priča, da me lipo gleda, da me opet čuva, da me nikom ne da“. Tako velike pjesme zvuče jednako snažno i uz bend ili samo uz klapu, što se sve može lijepo provjeriti na gorepomenutom YT.

I tako sad i ta nova, „Na cvitnu nedilju“, blistavo mediteranski raspjevana i rasvirana, koja, gle čuda, i nije njegova, već Nikše Svitličića, ali mu savršeno pristaje. Zato što savršeno čuva onu  „infantilnu, krasnu emociju petnaestogodišnjaka dok svira na skalinama“ kako bi to rekao moj profesor.

Uostalom, nije li potpuno belanovski završiti pjesmu sa:“Pa na cvitnu nedilju, prođem s tobom pod ruku…tad utihnu sva mora”.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije