Kad ne znaš da li bi i dalje trebalo o tome javno da razgovaraš, jer vjerovatno postaješ dosadna, a dosad bi trebalo da si nastavila dalje.
Kad si “uspješno” nastavila sa svojim životom, ali ne znači da svakodnevno ne razmišljaš o tome i ne plačeš na sedmičnom nivou.
Kad naiđeš na video-snimak svog sina od prije 8 godina, i silno želiš da se vratiš u prošlost samo da bi rekla koliko cijeniš taj trenutak.
Kad svakodnevne aktivnosti i posao postanu neozbiljni i ne ispunjavaju te, jer sve što zaista želiš je beba o kojoj ćeš se brinuti i voljeti je.
Kad bliskost sa mužem stvara nervozu, i postane proračunata.
Kad izbjegavaš da viđaš prijatelje i članove porodice sa bebama, jer si ljubomorna i zavidna.
Kad pokušavaš da ne razmišljaš o tome i trudiš se da budeš zadovoljna svojim trenutnim životom, kao što svi preporučuju, ali ti se čini kao da lažeš sebe, svoje nade i želje.
Kad pokušaš da izbaciš i potisneš sve iz uma, čini ti se kao da te više nije briga za taj mali plod koji je počeo da raste, i onda jednog dana jednostavno prestao.
Kad ne tražiš saosjećanje, već želiš da podigneš svijest kod onih koji pate u tišini, dan za danom, godinu za godinom.