Šta nakon što neko vama blizak umre? Šta sa svim tim cvijećem?

Na sva ova pitanja treba odgovoriti dok pokušavate da obradite tugu i osjećanja- teško je objasniti da vam se vrti u glavi zbog novog svijeta u koji ste bačeni.

Dva puta su me uhvatili nespremnu.

Moj otac je umro od srčanog udara sa samo 50 godina. Bilo je neočekivano. Bila sam u ranim dvadesetim godinama i skočila sam u ulogu koju bi on sigurno preuzeo da je to bio neko od nas.

Kontaktiranje osiguravajućih društava, organizovanje prevoza iz jedne države u drugu, obavještavanje porodice i traženje njegovih dugogodišnjih prijatelja. Trebalo je sve to organizovati, s porodicom koja je preplavila našu kuću.

Sve je bilo preplavljeno ljudima koji su dolazili da podijele uspomene na mog oca, a cvijeće je stizalo iz cijelog svijeta.

Ne sjećam se mnogo dana koji su usljedili, zbog iscrpljenosti od 10 dana adrenalina koji me je stizao, ali se sjećam cvijeća, džinovskih aranžmana koji su nam pravili društvo dugo nakon što su gosti otišli.

Sjećam se tuge koju smo osjećali svaku put kad smo se opraštali od jednog od aranžmana, ali još uvijek je bilo zujanja porodice kroz kuću, koja nam je pravila društvo.

Bila sam u osmom mjesecu trudnoće sa prvim djetetom, kada mi je doktor rekao:”Žao mi je, bebino srce nema pulsa.”Ne postoji ništa što vas može pripremiti za taj trenutak.

Ne kažu tačno ženama da se 1 od 160 trudnoća završava mrtvorođenim djetetom, pa čak i da kažu, teško je da shvatiš ogromnost tog trenutka dok ga ne proživiš.

Foto: Canva

Sutradan sam rodila našu ćerku i suprug i ja smo satima prebrojavali prste na rukama i nogama i pričali joj priče koje smo planirali da joj ispričamo tokom njenog odrastanja.

Rekli smo joj koliko je voljena, umotali smo je u majicu mog oca i sllikali fotografije u koje ćemo zuriti u dugim danima koji dolaze.

Ti posebni trenuci koje smo pokušali sačuvati praćeni su istom papirologijom koju sam prošla prije sedam godina- da li želimo obdukciju? Sahranu? Da li želimo da porodica dođe?

Glava mi je pucala i to uopšte nije bilo kao prvi put. Upravo sam se porodila i pokušavala sam da obradim posljednjih 48 sati u glavi.

Puštena sam iz bolnice usred noći, držeći samo jastuk, a suprug me je strpao u krevet u kojem sam ostala veći dio naredne sedmice jer nisam mogla ni sa kim da razgovaram.

Moj suprug je, međutim, morao da razgovara sa mnogim ljudima, otvarajući vrata gotovo svakog sata i javljajući se na sve telefonske pozive porodice koja je tugovala i koja je željela da zna kako da nam pomogne.

Obroci, poruke, pokloni i cvijeće. Toliko cvijeća. U početku ih je moj suprug rasporedio po našoj spavaćoj sobi, praveći improvizovane stolove kako ih je još dolazilo.

Na kraju nam je ponestalo prostora u spavaćoj sobi i bila sam primorana da se preselim na kauč. Donijeli su boje i život u dane koji su bili potpuno bezbojni i prenijeli su poruke ljubavi onih kojima je toliko stalo do nas. Na ovaj način naša ćerka je proslavljena.

Ali sigurno znate šta se dalje dešava. Ako ste ikad donijeli buket cvijeća u svoj dom, znate. Već nakon dan- dva voda postaje mutna i treba je promijeniti.

Tad se nekoliko stabljika osuši, a vi želite da ih izvučete, obrežete ostale stabljike i ponovo osvježite vodu. Sada pomnožite taj napor sa pedeset. To je ono sa čime smo se mi uočili. Vaze pune cvijeća u vodi koja se trebala mijenjati dan za danom.

Kad tugujete, ustajanje i uzimanje čaše vode oduzima vam sav napor, a ideja da promijenite vodu u svim tim vazama je nerealna. Zastrašujuće je.

I tako to prelijepo, skupo cvijeće na kraju uvene. Podsjeća vas opet na krhkost i privremenu prirodu života, još jednu stvar koja je prelijepa i prerano otišla.

Preklinjem vas, kad odete u posjetu i odnesete taj topli obrok, kad im pozvonite na vrata i kažete “žao mi je”, ne pitajte šta možete da uradite za njih – recite im da biste željeli da promijenite vodu u cvijeću.

Bićete prva osoba koja je pomislila na to i možda ćete još nekoliko dana održati boju i vedrinu cvijeća. A to će biti neočekivano i samo po sebi  dobrodošlo.