Lole iz komšilukanajnovijeNaslovna vijestO životu

VANILICA U CIRKUSU: Nije svačije kroz selo pjevati!

Ali kod nas svi vole sve da pjevaju! Mozak na autopilotu i Holivud na sve strane.

Let’s dance! Kroz Matrix. Pa šta bude.

Piše: Nataša Lajšić Grbić Natasa Lajšić Grbić

Razmislite, koju bi Kijanu Rivz tabletu popio da je u našem Matriksu?

Plavu da ga vrati nazad u san i iluziju ili crvenu da se probudi u stvarnom svijetu?

Jednom kada sam pročitala da je Anri Matis rekao da kreativnost zahtijeva hrabrost nisam to ozbiljno shvatila. A trebalo je, sada mi je jasno.

Svaki dan je nova prilika za slobodu izbora čak iako je ona iluzija…

Pomislićete u početku da je ovo samo priča o mom prvačiću Atini, LjubiJeTetka?!

Izgledaće tako, ali nije baš…

Prvi dan škole kada je zvanični govornik pozdravio prvačiće i pitao da li neko želi nešto da kaže, jedino A. je podigla ruku, izašla, uzela mikrofon i obratila se svima, rekla šta je željela pred cijelom školom i svi su aplaudirali i smijali se, A. je uživala…

To je bilo prije dvije godine, uopšte se ne sjećam danas ni šta je rekla niti da li je recitovala ili pjevala, ali pamtim njen sretni osmijeh i sjaj u oku.

Svo samopouzdanje se akumuliralo u toj maloj čupavici neobuzdanog karaktera…

I šta sam shvatila? Čega sam se sjetila?

Kako sam odlučila u 4. razredu te iste osnovne škole, da ne želim da učim njemački nego engleski jezik i tražila od roditelja da me prebace u drugu školu…

Prvi put sada priznajem da sam cijelo ljeto mislila da će se nešto strašno dogoditi i da neću ni preći u tu školu…

Zamalo da presvisnem od straha. Ali nisam odustala.

Nepoznata škola, novi razred, nastavnici umjesto učiteljice…

Ja mala, toliko mršava da samo oči i koljena vidite kad me pogledate, sama sebi dodala još visokih stepenica … Odlučila, tražila i otišla…Sve sama.

Uplašena, ali strah nije imao ništa s tim!

A sada ?

Moderna onlajn filozofiranja o zoni komfora,ne čitam, ne slušam…

Ali sam izgleda poklekla.

Osvrćem se i tražim u sebi tu malu djevojčicu koja je donosila odluke kojih se plašila! Gdje je ona? Treba mi!

Znate kad vam kažu čuvajte dijete u sebi?

Da, ali ne baš samo ono sa reklama, koje se igra, pleše i boji život fluorescentnim bojama …

Sad sam budna, čekam i tu moju djevojčicu da se probudi, znate hrabrija je od mene…

Ona je taj mali glas u meni, što bi rekao Tarantino koji svi pisci moraju imati, taj mali glas koji stalno šapuće “Reci istinu Reci istinu.Reci.” Ajde JebeMu.

Jer najjači okidač samopouzdanja je kada se upustiš u situacije koje ti stvaraju nelagodu i strah.

I shvatiš da su ti granice puno dalje nego što misliš.

Eto je stepenica, još jedna nova stepenica i još jedna…Neka moja mala unutrašnja trka sa preprekama.

Zaigrana.

Jer toliko je u svemu važno sačuvati zaigranost.

Tu lakoću, jednostavnost, zabavu, hrabrost iskoraka u nepoznato. Na početku nikada o tome ne razmišljaš, samo jurišaš u nepoznato, vodiš se srcem, a manje razumom.

A stvari se slažu same od sebe, pune veselja. Prestaneš se boriti sa vanjskim okolnostima, išamaraš svoje unutrašnje demone i vremenom shvatiš da je sve onako kako treba biti.

E to!

I sada, sjedimo na kauču budne, moja hrabrost i ja, čini mi se da sasvim polako postajem ona osoba koja sam davno trebala da budem.

 Jutros kažem Žmu:”Izreži mi molim te bundevu, onu malu narandžastu” (ofkors da glumim da mi je preteško da sama režem bundeve i naravno da Žmu zna da foliram)

I nastavim da sjedim uz jutarnji organik kakao sa cimetom (volim kakao oduvijek, prije pojave osviještenih nju ejdž domaćica)

U neko doba, u mojoj blizini, baš glasno:

Jel ovu ? (Žmu drži u ruci bundevu i nož)

Znaš li ti da ja stojim ovde bar 5 minuta i čekam da me primijetiš, ti ama baš ništa,  NIŠTA?

Gdje ti je periferni vid da mi je znati?

Da si u džungli tigar bi te davno pojeo !

Odavno…

A ja neustrašivo sjedim na kauču, ne bojim se!

Uostalom, sve je fikcija, nije li?

I niko od vas ništa ne reče, šta biste uradili da ste Kijanu Rivz?

Plavu ili crvenu tabletu? Ili obe? Daj svima i plavu i crvenu, pa nek ide život?!

Ja sam kvar koji želim da vidim u matriksu, a vi?

NOW IS NOW.

ARE YOU GOING TO BE HERE OR NOT?

Lav ju

Chic Vanilica

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije