Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestŽivot

Kada je „mi, nama i naše“ postalo „ja, meni i moje“?

Kako smo u ko zna kojem talasu korone, svakodnevno se traži veza više za pregled i smještaj u bolnicu, ili samo za informaciju o tome kako su oni koji su već „gore“.

Pod „gore“ ne mislim na nebo…

dr Bojan Kozomara

Elem, zamoljen da provjerim stanje jednog od pacijenata, sa druge strane žice zateknem svog prijatelja iz djetinjstva i danas kolegu po struci, koji vodi jedno od COVID odjeljenja u UKC RS.

Nakon kratkih upita o zdravlju i stanju pacijenta zbog kojeg sam ga zvao, reče mi:“Znaš ko mi je na odjelu, sin čika M…“

Odmah na prvu se ne sjetih se ni ko je sin, ni ko čika M…, ali me ubrzo podsjeti:“Kako ne znaš, pa trešnju u njegovog dvorištu smo redovno „brstili“, sjećaš se kakva je dobra bila.“

I zaista, sjetih se i čika M… i njegovog sina, koji je čak nabavio i psa da nas tjera sa tog drveta jer ništa drugo nije pomagalo.

Doduše, na kraju su djelimično do pomoći bili patroni za puške punjeni solju, ali su ih ipak više osjetile generacije iza nas.

Vrati me ovaj kratak razgovor u bezbrižno djetinjstvo. Ali ono čega sam se posebno sjetio jeste to naše jedinstvo. To „mi, nama i naše.“

Upravo smo ovaj prijatelj i ja bili „tim za krađu trešanja.“ Kako je on uvijek bio visok i krupan, nije baš mogao da se pentra po drvetu, ali je zato imao duboke džepove i široke majice, pa sam ja imao zadatak penjanja, a on „skladištenja.“

Ono što mi je posebno zaokupiralo misli bilo je koliko smo svi bili složni. Sve to što bismo „nabrali“, nosili bismo u naselje i dijelili sa svim drugarima i drugaricama. I to na jednake dijelove.

I oni su svoj „plijen“ dijelili sa nama na isti način…

Istog dana, nakon razgovora sa prijateljem iz djetinjstva i danas kolegom, imao sam redovan sastanak sa grupom mladih ljudi, pripadnika „nove generacije.“

U trideset minuta, koliko je isti trajao, čuo sam više puta „treba meni“, „ja imam pravo“, „zašto meni nije dato“, „to je moje i meni je namijenjeno…“

Niti jednom ne čuh „mi“, „treba nama“, „naš tim“, „mi ćemo…“ Samo „ja, meni i moje.“

Sjedio sam tako, nakon sastanka, i razmišljao…

U kojem trenutku je „mi, nama i naše“ zamijenilo sada već nezamjenljivo „ja, meni i moje“?

Da li je do tehnologije, interneta, zanemarivanja onih osnovnih društvenih i porodičnih vrijednosti?

Ili je, ipak, samo i isključivo do nas kao pojedinaca…

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije