MedicinanajnovijeNaslovna vijestRadoznala Lola

Da li se trebaju objavljivati priče COVID žrtvi koje su odbile vakcinu?

“Odbio da se vakciniše, pa umro od korone” – naslov koji se u posljednje vrijeme često pojavljuje.

Ovakve priče privlače pažnju i svrha im je da upozore ljude, ali da li je ispravno da se objavljuju?

Prevela: Anja Delić Redakcija

theconversation.com

Kada bi odluke o moralnim dilemama donosili samo u zavisnosti od toga da li odluku prati više prednosti ili mana, donošenje odluka bi se svelo na pitanje sabiranja i oduzimanja. Gledajući iz ovog ugla, ukoliko vakcina spašava život, svaka priča koja upozorava na rizike nevakcinisanja je dobra.

Sa druge strane, ovakve priče neće pomoći svima. Ali, kakav uticaj imaju ovakve priče na ožalošćene porodice i da li im se na ovaj način šalje poruka da je njihova preminula voljena osoba sama kriva za svoju sudbinu?

Odgovor na ovo pitanje možemo potražiti u filozofskoj teoriji konsekvencijalizma – koja sugeriše da je moralno ispravno ono što će proizvesti dobar ishod u budućnosti – trebalo bi da izvažemo prednosti i mane, te donesemo odluku koja ima najbolju moguću posljedicu.

Ali posljedice, dobre ili loše, su samo jedna strana složene psihologije morala.

Zamislite da posmatrate kako trolejbus koji nema kontrolu nad svojim funkcijama munjevitom brzinom ide prema gomili ljudi koji nemaju načina da pobjegnu i sigurno će umrijeti ukoliko ništa ne poduzmete. Postoji prekidač koji može da preusmjeri trolejbus na drugu traku na kojoj stoji samo jedna osoba.

Ukoliko pritisnete prekidač trolejbus će promijeniti traku i spasićete gomilu ljudi, ali ćete ubiti jednu osobu.

Ako odlučujemo na osnovu dobiti, odgovor je jasan: pritisnite prekidač! Međutim, u varijanti eksperimenta u kojoj se trolejbus može zaustaviti samo guranjem nevinog posmatrača na put nadolazećeg trolejbusa, malo ljudi se odlučilo da na ovakav način spasi gomilu ljudi, iako prema teoriji konsekvencijalizma ovo bi i dalje bio najispravniji odgovor.

Čak i oni koji smatraju da je ovo moralno ispravno ne bi bili sigurni u svoju odluku i osjećali bi se neprijatno.

Neprijatan osjećaj koji članci poput “Odbio da se vakciniše, pa umro od korone” izazivaju u nama ne nestaje čak ni kada smatramo da cilj opravdava sredstvo. Ali, zbog čega je ovo?

Foto: Canva

Psiholozi pretpostavljaju da moralnim odlučivanjem upravljaju dva procesa: racionalni (koji upoređuju mane i korist odluke) i emocionalni procesi koji su uslovljeni unutrašnjim moralnim pravilima (“ubijanje je pogrešno!”). Da li bi u situacijama odlučivanja bilo korisnije da slušamo samo razum?

Ukoliko nam nešto izaziva nelagodu, to ne znači nužno da nije ispravno. Ako objavljivanje smrtnosti onih koji su odbili vakcinu pomaže u spasavanju drugih, to bismo trebali i učiniti, bez obzira da li se osjećamo nelagodno ili ne.

Ali, da li postoji još nešto što utiče na odluku u moralnim dilemama?

Prema jednom etičkom gledištu, ljudi ne brinu samo o posljedicama i moralnim pravilima, već i o sporazumu – nešto je moralno u redu ako se svi ljudi na koje bi djelovanje ostavilo posljedicu slože za takvo djelovanje.

Ovo objašnjava zašto nam izaziva nelagodu pritiskanje prekidača kojim bi jedna osoba umjesto više osoba umrlo jer znamo da ta jedna osoba ne bi pristala da bude ubijena.

Nasuprot tome, ne moramo da dobijemo ničiji pristanak ako odlučimo da ništa ne preduzmemo.

Sa gledišta psihologije morala zasnovane na sporazumu, ključno pitanje je: da li bi žrtve COVID-a pristale da se njihov slučaj prijavi? Šta je sa njihovim porodicama i kako bi oni odobrili priču?

Dakle, kada je izvještavanje opravdano, a kada nije? U nekim prijavljenim slučajevima, ljudi na samrti ili njihove porodice su zatražile da se njihove priče objave kako bi upozorili druge.

U drugim slučajevima takva dozvola nije niti tražena niti izdata i upravo ovakvi slučajevi predstavljaju najveći moralni problem.

Ne postoji samo jedan pravi način donošenja moralne odluke i riješavanje ovakvih moralnih dilema je zadatak za društvo i svakog pojedinca.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije