Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestPorodicaŽivot

I neka nas ne zanima ko je Srbin, a ko Crnogorac, neka nas ne zanima ko diže dva, a ko tri prsta

rst (latinski: digitus manus) je ud šake i stopala ljudskog tijela i tip organa za manipulacije i čulo dodira na šakama čovjeka i drugih primata.

Piše: Nikolina Bečanović Redakcija

Postoji jedna pojava koju ne želim, ne volim, a mislim i da nemam neko posebno pravo da komentarišem. Ta pojava (čitaj politika) i doživljaj iste nikad nijesu predstavljale moju interesnu sferu jer uvijek radije birah da radim, pišem, čitam, učim, kuvam, sadim, berem i perem.

Ipak, aktuelna dešavanja učiniše svoje, pa dozvolih sebi da prvi, vjerovatno i poslednji put, opišem ovaj fenomen.

U državi od 650 hiljada stanovnika (možda pretenciozan broj), u državi Crnogoraca, Srba, Hrvata, Bosanaca, Egipćana, Kineza, Marsovaca, ma kojih želite, gdje je nezaposlenih sto hiljada (jer podaci sa Biroa su nam netačni, pošto ima nas koji smo zakasnili sa prijavom u famoznih 45 dana, pa nijesmo na evidenciji istog), u državi gdje je dnevnica 10€, u državi gdje maloljetna djeca sa očevima beru i cijepaju drva ne bi li se platila enormno visoka struja i usuo litar zlata (čitaj goriva), u državi gdje se čeka 3h na uzorkovanje krvne slike, u državi gdje se magnetna rezonanca čeka 3 mjeseca, u državi gdje se na najteže bolesnike (onkologija) viče jer radnica mora da očisti pod, a bolesni nemaju moć lebdenja pa nažalost tu stoje, u državi gdje je minimalna penzija 1?? (ne više od 150€), u državi gdje je nezamislivo pomenuti pojam ”mentalna higijena”, u državi gdje je udario brat na brata zbog broja prstiju koje desna ruka pokazuje, u državi gdje smo se podijelili zbog doživljaja ko je Crnogorac, a ko Srbin, u državi u kojoj psiholog jedne škole ulazi na čas i pred svima pita “Ko ođe nema oca?”, u državi gdje su samohrani roditelji zaboravljeni, u državi gdje su svi konkursi namješteni, u državi u kojoj se i dalje gleda ko je čiji otac, u državi gdje je nekima dozvoljeno sve, a nekima ništa, u državi u kojoj đeca prose, u državi gdje si ulaz na pola plaža, parking i jedno piće može platiti samo onaj ko nije prosječni ili ispod prosječni stanovnik iste, u državi gdje se odrasli i djeca liječe SMS porukama, u državi koja i u sportu, vjerovali ili ne, vidi mjesto za politički revanšizam, u državi gdje su društvene mreže postale medij za prosipanje prazne demagogije i širenja ostrašćenog nacionalizma, u državi gdje se poklasmo i zamrzjesmo, dok i ovi i oni (vaši i moji, naši, who cares) žive jednim lagodnim nostress životom, uživajući u izobilju i zlatnoj vodici (čitaj gorivu) i novcu (čitaj svemu i svačemu), školujući i liječeći svoje bližnje van granica one ‘ne daj se mala gore’, u toj državi, dragi moji, vlada mrak!

Imamo mnogo većih i bitnijih problema koje, dok god nam drugi (čitaj kako želiš da pročitaš) budu zvijezde vodilje, nećemo riješiti jer ćemo živjeti isto, u strahu, bez osnovnih prava, sredstava, mogućnosti, kao i do sad, sa mnogo želja i ideja koje nećemo moći ostvariti, jer se nismo rodili pod srećnom zvijezdom (znate koga).

Foto: Canva

I tako evo decenijama živimo slušajući razne demagogije (sam dodaj čije) onih koji za sebe imaju toliko da ne mogu potrošiti ni za 2 života, jer kad ste vidjeli nekoga i od “mojih i od vaših spasitelja, nosioca pravde, ljubitelja ove naše najljepše, ali najzavađenije države na svijetu” da skuplja za račune?

Imaju. I vazda će imati. I neka imaju. I neka nas, za Boga miloga, ne zanima ko je Srbin, a ko Crnogorac, neka nas ne zanima ko diže dva, a ko tri prsta. Neka nam ti prsti posluže za rad, ako ikad bude prilike za zaposlenje.

Ostavimo te iste prste za branje drva, ili pranje čaša i branje “zabranjene biljke” onda kad nas muka stisne pa odlučimo, a sve nas je više, da spas tražimo van naše najljepše države koju smo uspjeli podjelama da uništimo i unizimo.

Ona Jadrankina pjesma neka ne bude himna onih koje su za prošlu vlast, a Veseli se ES rode neka ne bude sinonim ove vlasti, nego neka i dalje Crnogorac ljubi Srbina, i Srbin Crnogorca, jer kad se nađemo po dijaspori, u jurnjavi za hiljadu eura, koje nijesmo mogli ni u snu zaraditi ni u susjednoj Srbiji, ni u najvoljenijoj Crnoj Gori, nećemo se kinjiti i svadjati, nego ćemo se napaćeno i od srca voljeti.

Ja sam Crnogorka. Volim sve što je vezano za moju zemlju. Obožavam joj vrline i poštujem joj brojne mane. Imamo mi toliko dobrog u sebi, i oko sebe, nego nas ovi iznad nijesu dovoljno napominjali pa smo i to uspjeli da zaboravimo.

Crna Gora je naša država, za mene je najljepša, ali sam voleći nju naučila da poštujem sve one koji ne osjećaju tako.

Da bi cijenio tuđe, prvo moraš da voliš i poštuješ svoje. Zapamti! Ovo važi za sva polja života. Na kraju ćemo svi na isto mjesto, a kad tamo krenemo neće biti epohalno bitno who is a Montenegrin ili who feels like a Serb! Right? Valjda bi mogli početi da rješavamo bitnije probleme, jer ih mnogo ima.

“Moja je Vlada”, ili “nije moja Vlada” nas samo usporava, a i bogati i siromašni znaju da već decenijama kasnimo za svim onim što je zdravo, normalno i prihvatljivo.

Ako sad krenemo, možda nam za 10 godina ne bude misaona imenica da potrošimo 100 eura na weekend getaway, možda nam roditelji pređu granicu Budoša, možda neko bude mogao đeci kupiti dva para patika pored onih jednih koje nas sleduju u septembru, možda se ne bude čekao red po pola godine na prijeko potrebne specijalističke preglede, možda ne budemo gledali koje ulje je 1.78€, a koje je 1.77€, možda nam dva ili tri prsta budu sinonim za neke bolje stvari, veselije, zdravije.

Možda jednog dana shvatimo da su i ovi, i oni, i neki budući, pretty much the same thing, te se možda do tada probudimo iz ovog košmara u kom se Srbin i Crnogorac mrze, preziru i proklinju.

Volite se.

Ljubite se.

Grlite se.

Svijet je stao zbog korone, ljudi oko nas svakodnevno umiru što od virusa, što od osiromašenog uranijuma, a mi i dalje besjedimo o tome ko je šta. Sigurna sam da smo za bolje.

Za kraj, valjda sam htjela da poenta svega ovoga bude:

slobodno pričajte jezikom kojim god želite,

idite u crkvu koju poštujete,

pjevajte pjesme koje doživljavate i

 mašite i dičite se bojama koje predstavljate.

Samo naučite da ne mrzite. Da ne mrzimo!

Još jednom, prst (latinski: digitus manus) je ud šake i stopala ljudskog tijela i tip organa za manipulacije i čulo dodira na šakama čovjeka i drugih primata.

Nemojte da nas svijet po broju prstiju raspoznaje.

As simple as that.

Živjeli i zdravo mi bili!

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije