DogađajiKulturanajnovije

Toma Zdravković je svoje srce je poklanjao drugim, poneka ga bi uzela, ali ne i ona najvažnija

Even Big Noses Get the Blues

Hajde odmah da napišem, pa da smo načisto, a naročito oni koje mrzi da čitaju dalje od uvoda, „Toma“ je dobar film.

Piše: Nebojša Ristić Redakcija

Napisaću i zašto mislim da je tako, bez obzira što moram da konstatujem da ponešto i ne valja. Da to malo ne bi bilo dominantno, onda prvo ono što je dobro ili čak odlično.

Milan Marić je vrhunski glumac. Glumčina koja vlada kadrom toliko prirodno da odmah odbacite primisli koje su vam usađivali prije gledanja. Znate već, šta će mu onoliki nos i sl. Samo bih upitao, da li mi nosati možda nemamo pravo da budemo tužni?

Na svojim plećima nosi najveći teret, a to u filmovanim biografijama velikih umjetnika nikad nije lako. Negdje sam pročitao da je Kolja Pejaković, zajedno sa Zoranom Lisincem, scenarista filma imao na umu filmsku biografiju Džoni Keša „Walk the Line“, u režiji Jamesa Mangolda.

Koliko god cijenim, a cijenim veoma, Kolju to me je inicijalno zabrinulo jer taj film ne volim. Hoakin je sjajan, ali to nije Džoni a onaj vrabac Riz nije ni prinijeti Džun. Srećom, ovdje to nije slučaj.

Milana smo već apsolvirali, a Tamara Dragičević, kao Silvana Armenulić, ovdje naprosto briljira. Čak i sa ijekavicom, što se ne jednom pokazalo kao veliki problem glumicama sa druge strane Drine.

Dalje, muzička dimenzija se mora posebno analizirati, jer Toma nije bio slikar ili vajar, već, je li, muzičar. Tu sve pohvale idu, makar ne mogu da vjerujem da ovo pišem, Željku Joksimoviću, rijetko talentovanom muzičaru i rijetko nesnošljivoj personi.

Dok je i bilo za očekivati da će Tomine pjesme same odraditi golemi dio posla, zaista je za svaku pohvalu kako je Joksimović kreirao zvučnu kulisu u svim ostalim dijelovima filma. Aco Pejović i Zorica Branković su majstorski odradili svoj zadatak, što nije bilo nimalo lako obzirom na to koliko je Toma bio sugestivan pjevač.

Kad se već bavimo muzikom u filmu, ne može se zaobići ni upotreba nekih drugih pjesama, neraskidivo vezanih uz kolektivno sjećanje na bivšu nam zemlju. Da, čuje se onaj beskrajno čisti „Osmijeh“, Draga Mlinarca, tu su i Indexi (Bjela je stari vuk pa zna da su oni obavezna mirođija), a posebnu zahvalnost dugujem onom ko je odlučio da uvrsti „Crnog leptira“.

Time me je podsjetio na ono što sam odavno zaboravio, uslijed njene bjesomučne eksploatacije, po ekskurzijama i igrankama, koliko je to ingeniozna tema. Sve navedeno pomaže da se ne postavljaju pitanja koja bi mogla da se i postave, tipa šta će „Noći u bijelom satenu“ i još poneka u filmu o čovjeku koji je napisao toliko velikih pjesama.

Uzdržao bih se od ocjene za „Tomu“, jer su ocjene uvijek nezahvalne, ali mogu da kažem da bi bila bar za jednu zvjezdicu viša da se filmom ponekad ne prošeta Kustin duh. Jasno mi je da se išlo kao uneobičavanju storije, ali čim ugledam Romkinju u vjenčanici, priznajem, ukopam se u mjestu. Gusaka, srećom, nema.

Suza, jasno, mora biti jer kako „pjevati o ljubavi kad se tuga ne može skriti“. Možda ne onoliko koliko će vas prikazi ovog filma upozoravati, ali ni najtvrđe od srca ne može da ne zaigra na Tomine rime.

Još kad Milan i ostali to donesu tako uvjerljivo po ko zna koji put se uvjerimo da, iako to nije lak zadatak, čista emocija ne može da zakaže. A ako ste još imali ujaka koji je veoma ličio na Tomu a skončao sa svega 34, pogađate, za kafanskim stolom…

„Toma“ jeste priča o momku iz leskovačkog kraja koji je u svega 52 godine života prošao stazom autodestrukcije, rijetko viđene u bilo kojem muzičkom žanru. Prolazeći tom stazom pored nje je ostavio neke od najljepših pjesama na jeziku koji svi razumijemo, razumijemo srcem.

Svoje srce je poklanjao drugim, poneka ga bi uzela, ali ne i ona najvažnija. U čast te ljubavi neuzvraćene, umjesto bilo kojeg drugog, baš, baš, Tominog izvođenja ili spota, ovaj link ispod, jer „suze će joj reći sve“.

 

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije