Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestŽivot

Bolno je odgajati dijete koje se NE UKLAPA

Bile smo jedine u restoranu, stigle smo taman prije gužve za ručak.

Prevela: Anja Delić Redakcija

herviewfromhome.com

Bio je posljednji dan škole i dogovorile smo ručak sa svojim kćerkama za razgovor i ćaskanje o svemu što ih čeka ovog ljeta, dok su obe uzbuđene zbog slobode koju ovaj raspust donosi.

Razgovarali smo o ljetovanjima,  planovima za sljedeću godinu i sumirali sve interesantno što se desilo u četvrtom razredu ove ove godine.

Tada je moja prijateljica, nesvjesna šta će uslijediti zbog njenog jednostavnog pitanja, pitala: “Dakle, vidimo se danas kasnije na zabavi, zar ne?”. I, iščekivajući moj potvrdan kao reakciju umjesto mog zbunjenog pogleda, rekla “Pozvana je i ona, naravno. Mislim da su sve djevojčice iz njihovog razreda pozvane.”

Ali nije imala pojma, naravno, da sve djevojčice iz razreda, u stvari, nisu pozvane.

U njenom pitanju nije bilo zlobe ili ruganja. Iskreno je zanimalo da li dolazimo, ne znajući još da moja kćerka nije dobila nikakvu pozivnicu.

Pokušala sam se sjetiti bilo kakvog odgovora u tom trenutku kojim bi zaštitila svoju kćerku od saznanja da nije namjerno pozvana ili da zaštitim sebe od bola gledajući kako se istorija ponavlja, da se moje iskustvo u osnovnoj školi ponovno odigrava pred mojim očima.

Tada me moja 10-godišnja djevojčica spasila. Oporavljala se brže od mene, ohrabrivajući me pogledom, stisnula mi je ruku rekavši: “Oh, svakako ne bih mogla ni ići. Imam gimnastiku.”

Tako se razgovor završio. Neugodnost je prošla i nastavile smo sa nekim lakšim temama.

Ali neprijatna istina je ostala sjediti za tim stolom, uvukla se u ćošak restorana kao nezvani peti gost na prijateljskom ručku između dvije majke i kćerke.

Nisam se mogla otarasiti ovog saznanja. Lebdjelo je u vazduhu i vrtilo me se u stomaku, saznanje da je moja kćerka – ova lijepa, bistra, druželjubiva i živahna djevojka – izbjegavana u društvenoj hijerarhiji četvrtog razreda.

Naravno da je znala za zabavu. Priče su stigle do njenih ušiju. Neko se već izlanuo ranije pitajući je da li dolazi, pretpostavljajući da zna. Ali nije.

Čula je za grupu napravljenu na viberu gdje se planirao događaj i to je bila jedna od onih stvari koje se šaputaju iza leđa kada osoba koja je izostavljena uđe u prostoriju. Svi znate takvu vrstu izbjegavanja, zar ne?

Njeno isključenje iz ovog događaja nije moglo biti očiglednije sve i da je napisano na tabli razreda. Svaka djevojka u njenom razredu je znala da ona nije u toj grupi. To nije bila tajna.

Kada je postavljeno ovo pitanje za ručkom, ona je već znala da nije pozvana, što objašnjava njen brži oporavak. Već je imala vremena da prihvati udarac.

Sama ideja me ubija.

Još više me boli što niko od roditelja nije pomislio da me pozove. Jer, iskreno rečeno, majka čija kćerka organizuje zabavu je željela da svi budu pozvani. Zaista jeste. Poslala je poruku svim roditeljima koje poznaje da prošire vijest tako da niko ne ostane isključen.

Samo što ja, kao i moja kćerka, nisam uključena u roditeljske društvene krugove, pa se niko nije sjetio da mi javi.

Dakle, na neki način, obe smo autsajderi.

Ja sam žena od 42 godine. Čitav svoj život živim izvan ovih društvenih krugova. Pomirila sam se sa ovom činjenicom.

Prirodno sam introvertna, shvatila sam da niti trebam niti želim da budem dio ovih krugova. Uložila sam sve svoje vrijeme u karijeru i porodicu, stoga ne želim da svoje slobodno vrijeme trošim prisustvujući ručkovima i roditeljskim sastancima koji nisu obavezni, biram da to vrijeme potrošim na ono što vrednujem i što mi hrani dušu.

Tako da sam izvan ovog uticajnog kruga. Ali nakon nekog vremena sam to počela da prihvatam i da cijenim, da njegujem iskrene odnose, a ne površne.

Ali moja kćerka, zašto ona?

Znam da je posebna. Takmičarski nastrojena, posvećena sportu i većinu svog vremena provodi u teretani, a ne u parku ili u igri. Sati koje provodi trenirajući su je izgradili u snažnu ličnost.

Naučila se disciplini i zrelija je od svojih vršnjaka, ne podnosi gluposti. Ima interesovanja drugačija od interesovanja djevojki njenih godina i puno manje vremena za stvari koje one cijene. I ona je svjesna toga.

Ali i dalje sam zapanjena. U šestom razredu jedina nisam bila pozvana na jedan rođendan, pa sam preklinjala i pronalazila načine da budem. Nisam imala samopoštovanja, pretpostavljam. Ona nije takva. Umjesto da se prilagodi kako bi se uklopila i saznala o čemu pričaju iza njenih leđa, ona je odlučila da drži glavu gore i uživa svojoj sigurnosti. Njenoj teretani. Njenoj porodici.

Ali kao majka koja poznaje bol izolacije, ovo me duboko pogađa.

Prihvatila sam neobičnosti koje me čine. Ali kada to utiče na moju kćerku, osjećam se kao da sam bar djelimično kriva za njenu situaciju. Pitanja šta da nisam i šta sam mogla sve drugačije učiniti me proganjaju noćima.

Možda da sam se više potrudila ili pridružila tim roditeljskim sastancima..

Da sam bila društvenija, uključila se u neki od klubova…

Naravno, nikada neću znati šta je moglo biti.

I ne znam šta da radim. S jedne strane, ona je toliko jaka, jača nego što sam ja ikada bila. Ona zna ko je. Ona zna ko su njeni ljudi. Ona ima ciljeve koji postoje bez obzira kakva drama se dešava u osnovnoj školi i vrlo malo vremena da u njoj učestvuje.

Ona je iznad onoga što se dešava. I ona i ja to znamo. Ali ona je i dalje djevojčica koja želi prijatelje.

Moj majčinski instinkt mi govori da je zaštitim po svaku cijenu. Želim joj se izviniti. Da joj kažem da je sve moja greška. Da sam je više gurala i nagovarala da se druži sa svojim vršnjacima, da sam bila dio tih društvenih krugova, možda, samo možda…

Ali stvar je u tome što možda ovdje ne postoji, samo ono što jeste.

Moja kćerka se ne uklapa. A ni ja.

Da li je do njenog karaktera ili sam je ja odgojila na takav način, tako je kako je. Boli me kada čujem da jeca i da nije sigurna u sebe, isključena i izostavljena. To mi slama srce i želim da to popravim, pokušavam da pronađem alternativu i da je zaštitim od stvarnosti da djeca nekada nisu fina, ali ona sama mora proći kroz to.

U drugom trenutku, gledam je sa strahopoštovanjem kako podnosi sve. Gledam kako raste i ide svojim putem. Gledam kako ona odlučuje da želi da volontira i da se druži sa djecom sa posebnim potrebama, umjesto da očajnički pokušava da nađe nekog ko je popularan.

Ponosna sam na to ko je ona i kako ju je ovo iskustvo oblikovalo.

I vjerujem da je neočekivana prednost neuklapanja empatija i samosvijest koju stičemo.

Učiću od nje dok zajedno idemo ovim “nepopularnim” putevima. Sa svojih 10 godina već zna bolje put od mene i tako sam ponosna što sam joj majka. Čak i kad boli.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije