Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestPorodicaŽivot

Većina nas živi sa pogrešnom percepijom da smo odgovorni za sreću drugih

Sjedeći u restoranu preko puta svoje ćerke, okrećem pogled prema prozoru, nadajući se da ću sakriti suze.

Prevela: Sara Desančić

elephantjournal.com

Fokusiram se na drvo napolju. Sa samo nekoliko blijedih preostalih listova, izgubilo je jesenjsku slavu. Ovaj sivi kasni novembarski dan izgleda tužno i usamljeno, sablasno odražava moje sopstveno stanje duha.

Isčekivanje sastanka sa voljenom osobom često je veći dio zadovoljstva od samog susreta.

Zvučalo je sjajno: Krenula sam da vidim svoju ćerku koja je druga godina studija, na nekoliko dana u New York oko praznika, kako bismo mogle da provedemo neko kvalitetno vrijeme zajedno, samo nas dvije.

Obe smo se radovale ovome, često izražavajući nestrpljenje, dok smo radosno planirale omiljene aktivnosti kako bismo ispunile svaki zajednički dan.

Pa zašto sam onda, dok konačno sjedim preko puta svoje prvorođene ćerke, tužna do suza?

Da li je ovo bila jedna od mnogih promjena koja se desila između nje i njenih sestara i oca, koje su vremenom akumulirale u zapanjujuću spoznaju da sam duboko sama?

To se protivi svemu što nas uče, kao žene.

Mnogo godina živim sa nespornim uvjerenjem da mi je porodica najvažnija u životu. Naučila me je to moja majka i potvrdila kroz društvene poruke svuda oko mene.

Čak i kao mlada, uspješna žena, obraćala bih pažnju na članke o izuzetno uspješnim ženama koje su se popele na vrh svoje karijere, ali su se svega odrekle da bi rodile djecu prije nego što je postalo prekasno i nisu se osvrtale, smatrajući majčinstvo kao krajnje dostignuće.

Foto: Canva

Uslovljeni smo da vjerujemo da kada postanemo majke konačno zakoračimo u glavnu ulogu svog života. Kako prestolonasljednik mora da se njeguje tokom čitavog svog života za taj važan dan kad postane vladar nacije, tako su djevojčice od ranog djetinjstva uslovljene na svetu ulogu majčinstva.

Ali ono što često nedostaje našem vaspitanju je poštovanje i zaštita- stvari koje takva uloga treba da ima.

Djevojčice se ne uče da smo mi svete, da su naša tijela magični kontejner za potencijalni novi život. Nismo naučene kako najbolje da vodimo računa o sopstvenom fizičkom i mentalnom blagostanju, tako da možemo biti u potpunoj ravnoteži i u punoj svijesti kad određeni zahtjevi budu postavljeni na nas, fizički i emocionalno.

Život i zdravlje žena dosljedno su marginalizovani, o čemu svjedoči kontinuirana rasprava o tome da li treba legalizovati abortus i smanjiti sredstva za centre za reproduktivno zdravlje žena.

Od menstruacije koja se smatra nezgodnom ili odvratnom, do naše nesposobnosti da prihvatimo i cijenimo prirodne oblike svog tijela, žene se od ranog djetinjstva uče samo-mržnji.

Dok imamo djecu, očekuje se da budemo u režimu potpune žrtve. I u tu ulogu uranjamo sa uvjerenjem i žarom. Sve manje od idealnog iskustva doživljava se kao lični neuspjeh. Kao i sve ostalo u našem životu, majčinstvo je postalo arena za borbu postignuća.

Budući da su žene odgajane sa osjećajem nepotpunosti i inferiornosti, koristimo svaku priliku da dokažemo da smo vrijedne. Budući da se o našoj velikoj vrijednosti u društvu procjenjuje na osnovu toga kakve smo kao supruge ili majke, sopstveni životi postaju od sekundarne vrijednosti dok se borimo za titulu “savršenog čina podrške”.

Do rođenja naše djece uspješno smo se intergrisale u ulogu samoprosuđivanja, upoređujući se sa Instagram fotografijama i fotografijama savršenih beba koje su druge žene u stanju da proizvedu.

Većina žena sa kojima razgovaram pati od krivice i stalne sumnje da ne rade dovoljno, zbog pogrešnog vjerovanja da moramo stvoriti savršeno srećne, nasmijane i previše uspješne ljude.

Dinamika je komplikovana jer u nju donosimo sopstveni neprerađeni prtljag iz djetinjstva: naslijeđe srama, krivice i nedostojnosti.

Dakle, kad se naša djeca muče, mi to ne vidimo kao normalan dio razvoja, jer to ponovo aktivira naša sopstvena osjećanja patnje koju smo osjetili dok smo bili njihovih godina.

Zatim pokušavamo da učinimo sve da otklonimo bilo kakve nastale probleme, mikro upravljajući životima naše djece do te mjere da više nema prostora za naše vlastite.

Što više žrtvujemo svoj život u pokušaju da zaštitimo svoju djecu od potencijalnih poteškoća i učinimo ih “srećnim”, statistički više se odražava negativan efekat. Naša djeca postaju sve više nesrećna i uznemirena.

Ono što se nekad smatralo normalnim emocionalnim previranjem tokom odrastanja, sada se ispravlja tabletama, jer postajemo nesposobni da tolerišemo manje od savršeno srećne djece, bojeći se šta to govori o nama.

Dok težimo podizanju uspjeha, spremni smo da ih izlažemo raznim medicinskim supstancama zbog boljeg rada u školi.

Zbog naše potrebe da se pokažemo kao dobri roditelji, uklanjamo svaku potrebu da se naša djeca nauče kako se nositi sa poteškoćama, učeći ih da supstancama eliminišu negativne emocije.

Većina nas živi sa pogrešnom percepijom da smo odgovorni za sreću drugih i očekujemo da oni nas zauzvrat usreće.

Tad trošimo sav svoj trud pokušavajući da postignemo nemoguće, osjećajući stalno razočarenje i frustraciju.

Istina je da se ljubav i sreća ne mogu isporučiti spolja, već dolaze kao prirodni nusprodukt života u skladu sa našim sopstvenim potrebama, željama i prirodnim sklonostima.

Danas znam da jedina sreća za koju smo odgovorni i nad kojom zapravo imamo moć da je postignemo, je naša vlastita.

Promovišući ljubav prema sebi i samoodgovornost među ženama, suoačavam se sa velikim problemima. Potpuno je stran koncept da se žene sa djecom fokusiraju na brigu o sebi i sopstvenu dobrobit.

Učeni smo da dajemo sve od sebe svojoj djeci i partnerima pod pretpostavkom da se naše sopstvene potrebe automatski zadovoljavaju radošću što imamo porodicu.

U stvarnosti, većina žena sa kojima razgovaram bori se sa razočarenjem i depresijom. Nepotrebno je reći da ovo vrši ogroman pritisak na naše porodice i sve odnose u koje smo uključeni, nastavljajući nezdrav odnos i prenoseći disfunkcionalnu dinamiku na našu djecu.

Na osnovu sopstvenog iskustva, odlučila sam da edukujem žene o neohodnosti ljubavi prema sebi i brige o sebi kao temelja dobrog roditeljstva i zaista dobrog života.

Kada smo dobro- fizički i mentalno- naše blagostanje prelijeva se na sve koji su dio našeg života. Kako se učimo samoprihvatanju, samopoštovanju i saosjećanju sa sobom, postajemo bolji roditelji i bolji partneri, jer postajemo saosjećajniji i tolerantniji prema njihovoj humanosti.

Ono što takođe ne shvatamo je da način na koji se ophodimo prema sebi šalje poruku našoj djeci i partnerima o tome kako prihvatamo da se ophode prema nama. Ako se svjesno stavljamo na posljednje mjesto, ne bi trebali biti iznenađeni ako to urade i naši partneri i djeca.

Pa ipak, ako postanu prezirni i pokažu nepoštovanje, duboko nas povrijeđuju, osjećajući se kao žrtve u sistemu kojeg smo na kraju okovječili sopstvenim nesvjesnim ponašanjem.

Dok sjedim preko puta svoje ćerke, shvatam da je cijelo naše iskustvo majčinstva slično onom što sad osjećam: premošćavanje jaza između naših očekivanja i neizbježne neuredne stvarnosti ljudskih odnosa.

Niko nas ne uči da naša djeca nisu naši produžeci. Da nam ne pripadaju, niti su ovde kao mjerilo naše vrijednosti.

Moramo naučiti da smo samo njihovi staratelji, odgovorni za njihovo čuvanje sve dok ne budu spremni da odlete i vode svoj život. Da, iako smo porodica, svako od nas je samostalan.

Dok obrađujem sopstvene emocije, shvatam da ništa od toga nije lično. Rapoloženja moje ćerke neće me destabilizovati, niti ću ih koristiti kao presudu o sebi kao roditelju. Neću dozvoliti da se zatvorim u tihu ranjenost i nezadovoljstvo, jer je moja ljubav prema njoj u meni- sveta- i neće je pokolebati ništa spoljašnje.

Naš osjećaj nepotpunosti kao žena i majki potiče iz lažnih uvjerenja koje smo naslijedile porodičnim i društvenim uslovljavanjem.

Naša je odgovornost da se probudimo i okovječimo ovu dinamiku, tako da prestanemo da je prenosimo na našu djecu.

Prekidanje ovog lanca je važno.

Dok odgajam tri malde žene i treniram druge, osjećam potrebu da stvorim novi sistem vjerovanja, revoluciju, jer naš nedostatak ljubavi prema sebi više ne služi nama, niti drugima oko nas.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije