Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestŽivot

Marina Radoš: Feministice ovih dana potvrđuju tužnu teoriju – I one žele postati Miss

Ljeto 1997. godine bilo je vruće, prevruće.

Ležala sam na splitskim Firulama slomljene ruke, svježe operirana.

Marina Radoš

Na mojoj desnoj ruci bio je ožiljak dug 10 centimetara kojeg imam i danas. U tom strahu, bez roditelja, s odvratnim medicinskim sestrama, okružena nepoznatom djecom koju su svakodnevno dovozili i odvozili s dječje kirurgije, jedna od strašnijih spoznaja bila je da s takvom rukom nikada neću moći biti Miss.

Strašno sam, kao djevojčica, željela postati Miss. Kasnije sam spoznala da nisam dovoljno lijepa da postanem misica, ali nikad nisam zaboravila svoju dječju želju. Danas je smiješno, simpatično i suludo.

Misice moje generacije bile su strašno popularne. Jedna od njih danas je moja bliska prijateljica. Visoka je 180 centimetara, ima savršene noge, bokove i grudi. Ne utješno savršene, nego savršene. Matematički.

Ponekad, kad bi prespavale u istom stanu, gledala sam joj lice koje maže običnom Niveom. Na njemu nema niti jedne mrlje, bore, prištića. Nestvarno je lijepa, nestvarno visoka i potpuno sam sigurna da svi koji je vide znaju da je ona, jebiga, Miss.

Kada smo napunile 30 došlo je vrijeme kada su postale popularne i žene koje su od nje niže 30 centimetara. Žene kraćih nogu, žene manjih grudi i veće pozadine. Postale su popularne i one koje osim obične Nivee u koži lica imaju hijalurone, silikone, botokse i što ti ga već znam.

I njima se počelo tepati da su nestvarno lijepe, pogotovo kada bi ih se promatralo samo kroz sto pedeset filtera na Instagramu. U poplavi nametnutog mišljenja da su sve žene preljepotice zaista je bilo nepopularno reći – nisu. Na ulici, bazenu ili plaži i dalje je Miss bila Miss.

Svoje sulude želje da postanem Miss sjetila sam se prije nekoliko dana kada sam pročitala da se feministice u Francuskoj bune što postoje, pazite sada, kriteriji da bi se postalo Miss. Feministice su najavile i tužbu protiv organizatora izbora za Miss (engl. Gospođica) jer se u kriterijima navelo da buduća Miss mora biti viša od 170 centimetara i biti neudana.

Počela sam se smijati, ne šalim se. Feministice u Francuskoj kriterije su za izbor za Miss nazvale diskriminacijom.

Osim što je potpuno suludo da se feministice bave izborom ljepote (kojeg uporno nazivaju ponižavanjem žene) tu se vidi i želja svake žene, koliko god ona pametna i progresivna bila, da postane Miss.

Skupini feministica sad odjednom nije bitno što će se djevojke procjenjivati na osnovu izgleda. Sad je bitno da se na osnovu izgleda ne procjenjuju samo neudane visoke ljepotice, nego da u tu ekipu mogu ući sve žene. Niske, visoke, gojazne. Sa zelenom i crnom kosom. S grudima i bez njih. Sve. One s operiranim ustima. I one s ožiljcima na rukama.

Ja se pitam – zašto pobogu ne bi trebao postojati izbor za Miss ukoliko neke djevojke pristaju na to da im se sudi na osnovu izgleda? Zašto, pobogu, ne smije postojati kriterij? Zašto, pobogu, žene od 150 cm s ožiljcima na rukama koje nose sa splitskih Firula – žele biti misice?

Foto: pinterest.com

Usporedba možda nije pravedna, ali zamislite sljedeći scenarij; Woke kultura napreduje. Riječ “normalno” se izbacila iz upotrebe. Nakon što Miss postaju niske udane žene, došao je red na sređivanje stvari u Mensi. Skupina Miss žena, visokih neudanih ljepotica, shvatila je da ne želi biti samo lijepa.

Želi pristupiti Mensi. Dolazi tamo i shvaća da postoji kriterij – visoki IQ. IQ visok poput nogu onih lijepih neudanih žena koje su nekad bile Missice. Nastaje kaos – woke se ponovno budi. Svaka žena je pametna i visoki IQ je diskriminacija žena.

Mislite da bi to prošlo? I don’t think so.

Petljanje feministica u izbore ljepote samo hrani predrasudu svakog seljaka ovog svijeta o tome da su feministice zle ružne ostavljene jadne žene koje zavide ovim visokim ljepoticama (koje se još nisu udale i prijete njihovim brakovima) na čije izbore ljepote žele upasti.

Krajnje je vrijeme da se žene ostave novokomponovane zablude da je svaka od nas dovoljno lijepa da postane Miss. Nije. I ne treba svaka od nas postati Miss niti dobiti priliku za to. Zašto Miss zauvijek ne bi ostala visoka neudana ljepotica koja ima lice kojemu treba samo Nivea? Zašto nas to ugrožava? Koga to ugrožava?

Pogani svijet (jesam se navukla na ovu riječ “pogani” hehe) ženi više ne govori da je dovoljno vrijedna bez obzira kako izgleda. On joj govori da može biti Miss, Instagram model i manekenka bez ozbira kako izgleda. Ako izbori za Miss šalju odvratnu poruku da je na ženi najvažniji izgled, nova woke kultura šalje još stravičniju poruku – čak ni izgled nije važan. Važno je biti Miss. Instagram model. Influencer.

Važno je da možeš biti što god hoćeš bez obzira na to što ne zadovoljavaš kriterije. Miss bez izgleda, član Mense bez IQ-a, doktor bez diplome, lajf kouč bez prakse.

Žao mi je što čitateljicama rušim snješka, ali nemam ništa protiv izbora za Miss i njegovih kriterija – da Miss uvijek i zauvijek ostane visoka neudana ljepotica s licem kojemu treba samo Nivea krema.

Djevojčicu s Firula koja ima ožiljak na ruci takve žene uopće ne ugrožavaju, dapače. U tome je razlika između nje i one koja je slično stradala u Francuskoj i svoju želju da postane Miss nikad nije preboljela.

Ja jesam.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije