Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestPorodicaŽivot

Patrijarhat koji sputava žensku slobodu u Šimunovićevim pričama

Dinko Šimunović hrvatski je književnik čija je proza, a naročito pripovijetke, dostigla vrhunac u hrvatskoj književnosti.

Piše: Aldina Šaljić Lola Magazin

Iako su naizgled naslovi njegovih pripovjedaka čudni, možda čak i nevažni, upravo te pripovijetke otvaraju jedno aktuelno, ali često zanemareno pitanje – patrijarhat.

Koliko god o patrijarhatu pisali, koliko ga god bili svjesni – uvijek je tu, ne jenjava. Stoga su Šimunovićevi likovi pravi pokazatelji koliko patrijarhat može da sputa slobodu, a naročitio žensku. Naime, Šimunovićevi su glavni likovi uglavnom žene.

Autor predstavlja svijet u kojem glavnu riječ imaju muškarci, a žene su potčinjene i u nemogućnosti da išta urade kako bi se spasile. Prikazuje jednu muškocentričnu, patrijarhalnu kulturu koja je veoma agresivna prema svima koji se u taj muški sistem ne uklapaju.

Kad su posrijedi patrijarhat i norme koje on nameće u ljudskom društvu, a koje loše utječu na to društvo, neminovno je spomenuti pripovijetke “Muljika“ (1905),  “Duga“ (1907)  i “Rudica“ (1909). U  “Muljiki“ se radnja odvija na početku 20. st. u jednoj maloj sredini koja je sama po sebi nezdrava – u njoj djeca rađaju djecu, a djevojčice se udaju s 15 godina. Glavna junakinja Muljika uopće se i ne zove Muljika, već Boja.

Međutim ime Boja predstavlja psihički i fizički sklad, a Muljika predstavlja ono kakvom je okolina doživljava. Dakle, ime Muljika više odgovara takvoj sredini. Odbačena je od kolektiva zato što se ne uklapa u paradigmu tog patrijarhalnog društva – fizički je bila potpuno drugačija od onog kako je to društvo zahtijevalo.

Bila je nježna, vitka i bijela, dok su ostale djevojčice “pucale“ od mesa, bile su ugojene: “Vitka je i bijela, tamnih, krupnih očiju, no namastirčani vele da je suha i žuta. U drugih se oči i ne vide od mesa, crvene se kao kukurijek, potuku se s lugarom za uže ili sjekiru a ona nije taka. Bit će, dakle, da je bolesna.”

Osim fizičkog izgleda, i njena se psiha potpuno razlikuje od tamošnjeg društva – ne pristaje biti u braku s nekim kog ne voli, a ostalim su djevojčicama roditelji ugovarali brakove. Iz perspektive tog zaostalog društva, Muljika je bila bolesna.

Najtužnije je od svega što ni ostale ženske osobe u toj sredini ne pružaju Muljiki podršku, već je smatraju drugačijom, bolesnom, a to nam dokazuje kako su žene prihvatile norme koje im se nameću; podlegle su, dakle, tom patrijarhalnom konceptu društva. Čak i onda kada Muljika plače, na njene se suze ne osvrće niko, pa ni ostale ženske osobe.

Sve to nerazumijevanje i propagranje pravila kojim se mora povinjavati dovelo je Muljiku do smrti. Morala je umrijeti kako bi se spasila tih patrijarhalnih okova. Sa sličnom se situacijom susrećemo i u pripovijeci “Duga“.

U ovoj je priči riječ o djevojčici koja je odrasla u bogatoj i uglednoj porodici, a kojoj su roditelji uskraćivali sva moguća prava i oblikovali je kako je patrijarhat zahtijevao, i to iz samo jednog razloga – jer je žensko. Ni ovdje se glavna junakinja ne zove onako kako je nazivaju u toj sredini – Srna – već Brunhilda. Međutim, kako ime Brunhilda predstavlja ratobornu, hrabru osobu, to se ime nije uklapalo u okolinu u kojoj je živjela te su je prozvali Srnom.

U ovoj se pripovijeci najbolje vidi koliko je žena lišena svakog prava. Žene su imale jasno određena pravila po kojim su morale živjeti – nisu smjele izlaziti napolje, trebalo je da budu mršave, nježne i krhke, a muškarci su mogli jesi koliko žele, jer su, eto, muškarci koje odlikuje jačina. Ukoliko bi žene odstupile od onog što im se nameće, odmah bi bile proglašene drugačijim ili, kao Muljika, bolesnim.

Srna je sve vrijeme željela slobodu, željela je izaći vani i igrati se, željela je jesti koliko može,  ali joj je pravo na sve to bilo oduzeto samo zato što je žensko: “Ali i jesti nijesu joj nikada do sita davali: ‘Dječaci mogu žderati koliko hoće. Oni treba da budu veliki i jaki, a ti moraš biti tanka i vitka.’” Tužno je što i u ovoj pripovijeci imamo žensku osobu koja prihvata sva ta nepisana pravila i povinjava im se jer za bolje i drugačije ne zna – Srninu majku.

Ona Srni daje “ljekovite trave“ kako bi ostala vitka i nježna rekavši da su tako radile njene baka i mama. Samo nastavlja započetu tradiciju ne zapitavši se ni u jednom trenutku da li je to ispravno. Osim toga, Šimunović uvodi još jedan ženski lik – Savu – kroz koji nam prikazuje da se ženski posao ne cijeni. Sava je vezla danonoćno, a njezin je muž Marko obezvređivao taj rad. U “Muljiki“ je prikazao kako se na ženske suze niko ne obazire, a u “Dugi“ kako se ženski rad obezvređuje.

U toj muškocentričnoj sredini jedini je spas bila smrt. Srna na kraju potrči ispod duge kako bi dobila sva prava i “postala sin“, a zapravo ide u smrt koja za nju predstavlja spas. Baš kao i Muljika, morala je umrijeti kako bi se oslobodila tih patrijarhalnih okova.

Smrt je Šimunović predstavio kao način da se dokaže nepravda koja se vrši prema ženama u patrijarhalnom društvu. Međutim, da ne pate samo drugačije i “bolesne“, već i one lijepe, poželjne žene, dokazuje nam pripovijetka “Rudica“.

Iako je Rudica bila lijepa i poželjna žena kovrčave kose, nije uspjela izbeći batine i podređen položaj. Šimunović nam u ovoj priči stavlja do znanja da se žene u patrijarhalnom društvu tretiraju jedino kao “mašine za rađanje“ i objekti za tuču: “A kako mu žena? Tuče li je kad se napije? – Ne, ne tuče. A opet, šta ja znam.

Foto: pinterest.com

Svaki čovjek tuče ženu. No ona je onako nešto slaba: mnogo je djece narodila. I sad je ljepša od kake cure, ali smršala i požutjela, gospodine. Bit će da je vi znate kad pitate za nju? – Ne poznam je; samo onako, došlo mi na pamet. – Jedanput, ljudi moji, nalupao je baš junački: svu smo se zimu smijali.

– I Vrgas se stade smijati i ovaj put. – A zašto ste se to smijali? Da ju je nalupao, šta li? – Čujte kako je to bilo! Opio se on na piru u našeg Matka i, kad došao kući, ne znam ni zašto ni krošto, odmah za soju da će je smlatiti živu. Ta znate kakav je pijan čovjek!

A ona nekako uteče iz kuće i sakrije mu se u grmlje kraj puta, više naših kuća. Srljao on i tamo i amo da je nađe, pa najposlije stao trčati onim putem, baš ispod toga grmlja. Kad ona vidi da je protrčao, bilo joj zar žao što se muči i traži uzalud, i stane vikati za njim: – Evo mene, Ivane, evo mene, kuda ćeš tamo! – A on se povrati k njoj sa sojom… Ha-ha-ha! – Ha, ha, ha, ha! – stali se smijati svi tako slatko da se vino u čašama ljuljalo.”

Sve nam ovo ukazuje na obezvrijeđenost i podređenost položaja žene. Ona je služila jedino za rađanje, tuču i povinjavanje svim tim patrijarhalnim, surovim zakonima koji odgovaraju jedino muškarcu. Šimunovićeve pripovijetke govore o slobodi, o tome kako nas društvo treba prihvatiti takvim kakvi jesmo.

Njegovi su likovi pasivni, ne rade ništa da uzmu svoj život u svoje ruke jer znaju da u zajednici u kojoj žive nemaju mogućnosti da to učine. Te su zajednice odbacile pojedince koji mogu napraviti promjenu.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije