Moja borba s vršnjačkim nasiljem

Svako od nas ima neku priču o kojoj nerado priča ili je se nerado prisjeća. Ja sam jedna od osoba koja nikada ne priča o proživljenom vršnjačkom nasilju, ali spremna sam podijeliti svoju priču sa vama.

Moja priča s nasiljem počinje u prvom razredu osnovne škole kada ni najmanje nisam slutila da će moja borba s vršnjačkim nasiljem trajati sve do polaska u peti razred. Obično ljudi kažu da je školsko doba najljepše doba – bez briga, stresa, nervoze.

Nažalost, u mom slučaju to je jedno od najgorih razdoblja koje sam mogla zamisliti. I ne želim da iko doživi što sam ja doživjela u tih pet godina.

Iako u javnosti nikada nisam pokazivala svoje emocije i nelagodnost, itekako sam ih osjetila u svoja četiri zida, daleko od očiju svih. Suze su mi se samo niz lice spuštale dok sam si postavljala pitanje: „Zašto baš ja?“

Na početku tog nasilja borila sam se sama i nisam nikome htjela reći kroz šta prolazim, čak ni svojim roditeljima. Taj postupak pripisujem svojoj nezrelosti. Majka je na meni primijetila promjene u raspoloženju jer sam se povukla u sebe, nisam ni s kim htjela razgovarati niti odlaziti u školu.

Svaki odlazak u školu značio je još jedan „okršaj“ s kolegama iz razreda.

Napokon, nakon određenog vremena kada je situacija izmaknula kontroli, priznala sam svojoj majci šta se zapravo događa i zašto sam se promijenila.

Očekivano, bila je ljuta i ogorčena, s pravom ljuta jer takve se stvari ne taje. Prava borba počela je u trećem i četvrtom razredu.

Sjećam se jednog ne baš lijepog prizora… Bila je zima, drugi mjesec, vani je padao snijeg, a cijeli naš razred i ostali učenici drugih razreda izašli su van grudati se i praviti snjegovića. Nakon nekog vremena zazvonilo je školsko zvono i svi su potrčali u svoje razrede, ali ne i ja.

Moj kolega iz razreda povukao me za ruku i izbacio van na hladnoću i zaključao vrata da ne mogu ući. U tom trenutku osjećala sam se kao otpad za smeće, bezvrijedno. Kao da nisam ljudsko biće s osjećajima.

Doživjela sam i zaključavanje u školski WC i lažni Facebook profil od strane najbolje prijateljice koja je također bila zlostavljana, no nju su odlučili pustiti na miru dok sam ja i dalje ostala meta. Ismijavali su me i zbog toga što nosim sendvič od kuće što sam činila jer mi se hrana koju su ostali kupovali u fast food-u nije sviđala.

Ta je cijela muka prošla tek kada je moja majka školi zaprijetila novinama i socijalnom službom nakon čega su poduzeli potrebne mjere i noćna mora napokon je prestala.

Zbog svih tih stvari koje sam prošla, izgubila sam samopouzdanje i nemam vjere u sebe, ali nadam se i vjerujem da ću s vremenom i taj problem prevladati.

Kroz sve to što sam prošla shvatila, sam jednu stvar. Sebe nikada nemojte mijenjati jer nije vrijedno to činiti ni zbog koga.

Onaj ko vam je zaista pravi prijatelj, prihvatit će vas onakvu kakva jeste sa svim vašim vrlinama i manama.

Preuzeto sa: zenskirecenziraj.com