VANILICA U CIRKUSU: Podne u vrtu dobra i zla

Krdo slonova na vidiku.Teška je tema.

Načepila me jedna licemjerna osobica. Iznevjerila. Uživo. Nije ispunila obećanje. Niti održala riječ. Mislim nije da nisam znala da je takva. Znala sam.

Ali ja uvijek mislim da su ljudi dobri. A nisu.

Dok Zemlja prolazi ovih dana kroz ostatke repa Halejeve komete, izlasci sunca su sve luđe obojeni i ja se osjećam kao prolazni svjetlosni događaj, vatromet, al’ sa fabričkom greškom.

Knjige samopomoći ne pale kod mene. Otporna sam. Čekam Čaroliju sa velikim Č.

U međuvremenu mi se pričinjava da tonem u masovnom histeričnom licemjerju vremena oko nas.

Tonem i ništa mi ne ide. Ni instagramski influens. Ni lažna laskanja. Ma ni ova kolumna. Ništa, ni milimetar.

Nemam taj čip u glavi. HoćuReći slabo se identifikujem sa masama, a i mase me gledaju podignutih obrva uvijek. Kao Odmetnicu.

Moj Pokret Otpora je nastao na jedinom Čolinom koncertu na kom sam bila…

Pa otkud ja tamo kad nisam obožavateljka?

Morala sam da vodim sestru. Natjerali me roditelji.

Sestra je bila mala, a ja malo veća. Potreban i dovoljan uslov baš kao u matematici.

Kao da je juče bilo, sjećam se svega. Kolone ljudi sa svih strana koje su se slijevale prema koncertnoj dvorani, noseći mene i moju sestricu. Ja idem ljuta kao puška, a ona skakuće oko mene presretna. Pun krug oko mene, pa unazad.

Cijeli koncert, 3 sata sjedim na tribinama preko puta bine sa prekrštenim rukama, namrgođena, a sister u svjetlucavoj plisiranoj suknjici pleše i pjeva presretna. Čola u srebrnom odijelu i publika koja vrišti. Ja ništ’.

Dakle, nisam podložna uticajima mase. Tako je, kako je. Nema fejka, pa šta mi bog da. Nema lažnih ni osmijeha ni obećanja, ni laskanja. Čemu? Gubim vrijeme.

Pitam ja vas, da li je uošte pametno moje odmetničko ponašanje? U eri ekspanzije loših ljudskih osobina! I onlajn i oflajn? Ja vjerujem ljudima. Lujka.

Društvene Mreže doživljavam kao mjesto umjetnosti, zabave, samorazvoja sloboda i autentičnosti.

I čarolije.

Osmijeh nosim kao statusni simbol.

Ali ova masovnost licemjerja me užasava.Uh!

Licemjeri, sveprisutni i nevidljivi na prvi pogled. Danas ti ljube ruku, sutra ti odgrizu prst. Dijele obećanja, ništa ne ispunjavaju. Izdaju te besplatno. Ne rađaju se, stvara ih okruženje. Najpametnije im se smijati i staviti ih na neko daleko mjesto iza nas. Ko može. Ionako nam sve rade iza leđa.

Previše ih je. Ne mogu ih izbjeći iako bježim, kao u Svjetskom ratu Z, kad se Bred Pit bori sam protiv zombija, ali Bred pobjedi, naravno. A ko zna šta će biti sa mnom? Ovo je trenutak kad Žmu kaže “Čuj, šta će biti sa tobom? Ništa neće biti.”

Umjesto licemjerstva, dajte mi neku maštovitu masovnu histeriju!

Recimo kao epidemiju smijeha 1962.u Tanzaniji, “penis paniku”, strah zbog penisa koji se smanjuju u Singapuru 1967. ili kultnu radio dramu 1938.Orsona Velsa o invaziji vanzemaljaca u Njujorku.

Eh, dobra stara vremena!

Znate kada kažu da neke knjige dođu do vas kada trebaju, tako je do mene došla “Velika čarolija” Elizabet Gilbert i dopala mi se. Odmah, a nisam je do kraja pročitala još.

Šta mi se toliko svidjelo?

Zamisao da su Ideje živa bića koja tragaju za onima koji će ih ostvariti. K’o svici , tako ih zamišljam. Svijetle i traže nas. Vas, mene.

Istovremeno sam saznala da su Rimljani vjerovali u pojam stvaralaca duha, “kućnog patuljka” koji sa vama živi i pomaže vam kad zapnete. A ja zapela. Baš sam zapela.

Zvali su ga Genius, vaš lični božanski čuvar, provodnik vašeg nadahnuća. Dakle, ne može osoba biti genije, kažu Rimljani, nadarena osoba ima genija.

Osvrnite se, svjetlucaju li oko vas ideje kao Zvončice i čekaju da ih primijetite prije nego odlepršaju nekom drugom? I gdje li je vaš genije?

Nećemo valjda dopustiti da osvanemo u onoj Bajaginoj pjesmi, gdje je sve više Varvara, a sve manje Rimljana.

Jer nije važno kuda trčite, na kraju ćete utrčati u sebe. Zajedno sa vašim genijalnim patuljkom. Ko ga ima.

Hormon sreće se okreće. JebemuMiša.

A krdo slonova sa početka? Prepala sam ih sad mišem iz psovke i zbrisali su glavom bez obzira. Ko bi ih jeo zalogaj po zalogaj? Samo nek’ paze da ih licemjeri ne stignu. Da im nešto ne obećaju.

Greta Garbo je jednom prilikom na pitanje o nekom događaju iz prošlosti odgovorila: “Ne sjećam se toga jer nisam bila srećna.”

Odmetnica k’o i ja.

Pa zašto sam onda sve ovo napisala ako se već sutra neću sjećati licemjera da postoje?

Ako ne obilježavate put, to znači da puštate da vas vjetar nosi.

Jedva čekam budućnost.

 Lav ju

Chic Vanilica