Zašto imamo potrebu biti savršene žene, supruge i majke?

Sklona sam poravnavati nepravde, pa me tako ova nepravda uvijek kopka. A ono što me kopka još više jest to da smo si tu nepravdu same natovarile na leđa. I rado je nosimo.

Zašto pričam o nečemu što je apsolutno normalno? U našoj kulturi, u našoj svijesti u našim porodicama, pa čak i onim progresivnima, gdje su se muško ženske uloge približile i maksimalno izbalansirale?

Zato što imam kćerku i imam sina. I oboje su savršeno sposobni za emocije, za brigu o drugima, za rad i za empatiju. Sigurna sam u to. Sigurna sam jer su mi došli bez uvjetovanih reakcija, kao bebe nisu se libili igrati s kuhinjama, autićima, loptama i nositi rozo, crveno, plavo ili žuto.

Uloge koje im dodjeljuje svijet počeli su (odnosno moj sin, djevojčica  je još beba) percipirati kako su se povećali kontakti s vanjskim svijetom, svijetom daljem od mene same.

Pričam o tome zato što smatram da mom sinu niko nema pravo oduzeti mogućnost i sposobnost izražavanja svih emocija uključujući tugu, niti sposobnost ispunjavanja svih uloga koje prihvati u svojoj budućnosti, uključujući ulogu punopravnog roditelja ili osobe koja brine o svojoj porodici, ne samo o svom poslu, finansijama ili autu.

Pričam o tome zato što smatram da mojoj kćerki niko nema pravo oduzeti pravo na bilo koju emociju uključujući ljutnju ili asertivnost i da joj nitko nema pravo reći da je njena uloga kao žene da preuzme, danas sutra, gotovo sav teret brige o kućanstvu, organizacije obitelji i da bude default roditelj.

I dok pričam o tome, ili mislim o tome, shvatam da zapravo samo postavljam užasno puno pitanja. Postavljam ih sebi, mužu, ljudima oko sebe i postavljam ih ženama. Je li nam ono što činimo za porodicu, a što je nevidljivo i užasno opterećujuće za nas, urođeno? Jesmo li to same odabrale? Je li nam nametnuto? Jesmo li uslovljene?

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Ivka Armanda Todorović (@ivka_armanda_todorovic)

Ajmo krenuti od toga što smatramo danas kvalitetnom ženskom osobom? Prije koju godinu, moj je muž bio na ručku kod frenda. Njegov prijatelj ima predivnu ženu, zaposlenu na nekoj srednje visokoj poziciji, uvijek kad je vidim je sređena i skockana. Njegov prijatelj ima i troje djece.

Na ručku na koji ih je pozvao njegova je žena servirala 4 slijeda domaćih jela koje je sama skuhala, pri tom istovremeno hendlajući svo troje njihove djece, sređena, dok je on sjedio i jeo s prijateljima. Sa smiješkom.

Bez obzira jeste li muško ili žensko, kakvu reakciju to izaziva kod vas? Želite li izgovoriti rečenicu – e to je žena!? Ja ne, ali ako sam si skroz iskrena, istovremeno je moj odgovor i da.

Žena. Ona kod koje se najviše cijeni požrtvovnost, nesebičnost ili na engleskom meni još bolja riječ – selflessness. Od žene se očekuje da se odrekne sebe kako bi zbrinula druge. Muževe, djecu, roditelje kad ostare, porodicu, kuću, ručak pa i sebe. Divimo se tim ženskim osobinama ne propitkujući šta je iza toga. “E to je žena!”

Skuhala je dva ručka, pobrinula se za djecu i još k tome zarađuje i hendla sve. To je to. Divimo se, ali ne kao nekom endemu, nego više kao potvrdi da je to ono što bi žena trebala biti. I njen muž bit će sretan. Jer, iskreno, pa tko ne bi bio? Kome ne treba supruga?

U toj priči mi, žene, postavljamo sebi ideal o tome kakva bi žena trebala biti. Jer, ako nismo sve to, vrijedimo li uopšte? Jesmo li zapravo prave žene?

Kad neki muškarac ekšli sudjeluje u kućanstvu, aktivno igrajući ulogu oca, muža i sudionika porodičnog života, e tome se divimo kao endemu. Kao da muškarci već samim rođenjem bivaju uskraćeni u sposobnosti da skuhaju ručak, brinu o namirnicama ili peglanju.

Kao da taj mali dječak koji se tek rodio već samim posjedovanjem muškog polnog organa nije sposoban voziti djecu u vrtić i brinuti o aktivnostima djece i roditeljskim sastancima. Ako naletimo na takav endemski primjerak koji ne očekuje da sve to radi žena ili mu se divimo ili ga, što je još gore, smatramo papkom.

Umanjujući time sebe, jer smo „preslabe“ da hendlamo apsolutno sve vezano uz dom i porodicu, ali i muškarce jer zapravo tvrdimo da smo samo i jedino mi – apsolutni autoriteti kad su u pitanju briga o domu i djeci.

Polazeći od nas samih i naših porodica i dinamike naših odnosa, koliko smo zahvalni za ono što default roditelj radi za nas i našu djecu?

Ako sam to ja, ja kao default briniteljica o kućanstvu i djeci, što osjećam ako moj muž, dok sam ja u subotu na edukaciji, smisli što će za ručak, skuha ručak i pobrine se za djecu bez da me sedam puta nazove i pita što i kako, i kad dođem dočeka me večera skuhana po mojim mjerilima?

Zahvalnost, osjećam beskrajnu zahvalnost i naprosto želim umrijeti od sreće i čuđenja i olakšanja što sad umorna ne moram još sređivati klince, oprati suđe od ručka i smišljati što ću jesti za večeru. I to ću mu reći.

Gotovo da ću ga željeti potapšati po ramenu i izgovoriti – vau, pa i ti si sposoban za ovo. Je li isto i vice versa? Osjeća li on nevjerojatnu zahvalnost kad dođe s nogometa u čisti stan, obuće opranu pidžamu i legne u krevet jer je suđe oprano, djeca nahranjena spavaju? Ili kad se ujutro ustane na osmišljen i napravljen doručak?

Ono što pak nikad neću, bar za sada, jest doći doma i pitati – što ima za večeru? Jesi mi oprao gaće? Kad Vito ima onaj rođendan? Jesmo li što kupili? Kako ti mogu pomoći?

Što nas dovodi do onog pitanja koje volim i mrzim istovremeno. Kako ti mogu pomoći? Pitanje ispunjeno ljubavlju, ali i uzimanjem zdravo za gotovo. Moj muž ga često postavlja.

Što da ja napravim? Kako da ti olakšam? Moj odgovor je jednom bio – tako da ti meni veliš kaj da ja napravim. Jednom u životu, na jedno mjesec dana, ja želim biti osoba koja će odraditi nešto što je netko drugi osmislio, organizirao i pripremio.

Odmorit ću se beskrajno, sve i ako budem radila većinu stvari, ali da me netko drugi usmjerava. Kao da je netko drugi direktor, a ja sam asistent. Maksimalna fizička angažiranost, a minimalna odgovornost.

No jesam li spremna na to? Jesmo li mi, default brinitelji i roditelji, u najčešćem slučaju žene, spremne odgovornost prepustiti drugima? I ako nismo, je li to zato što smo kontrol frikovi, je li to zato što smatramo da smo mi najbolje u svemu što činimo?

Ili je to zato što smo uvjetovane i isprogramirane na to da to jest ženska zadaća i da je dobra žena ona koja brine, ona koja se žrtvuje ili još gore, ona koja je superjunakinja koja apsolutno savršeno može hendlati svoj posao, kućanstvo i djecu?

Možemo li prepustiti odgovornost, a time i kontrolu, a time i svoju sliku sebe kao savršenog ženskog bića koje – može sve?

Razmišljajući tako o tome što sve preuzimam na sebe u smislu nevidljivog tereta kućanstva, ne samo sad kad sam na porodiljnom pa sam više doma, pa mi je to i ok, sjetila sam se jedne stvari o kojoj ne brinem. Možda ću je obaviti, ali nije nešto o čemu brinem, to se u mom životu najčešće manifestira. A TO JE – WC PAPIR.

Moj muž uvijek brine o tome imamo li u oba wc-a toaletnog papira i kad ga nema ili ga kupi ili ga stavi na popis za kupovinu, napuni police. To je nešto o čemu ja apsolutno ne razmišljam. Wow, koji dobar feeling. Zamišljam svijet u kojem se tako manifestira oprana i posložena odjeća, suđe, skuhani i osmišljeni ručkovi. Wow, must be nice having a wife.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Ivka Armanda Todorović (@ivka_armanda_todorovic)

Uz to, zamišljam svijet u kojem se ja neću osjećati kao nedovoljno dobra žena ili mi netko to neće indirektno spočitati, zato što ne nosim tri ugla kuće na svojim leđima. Zamišljam svijet u kojem će biti normalno da se taj nevidljivi teret učini vidljivim, podijeli između partnera i nitko nikome tako ne čini uslugu.

Ako ti se čini da pretjerujem, a žena si, razmisli o tome koliko tereta nosiš na svojim leđima i jesi li ga sposobna ispustiti.  Ako ne, zašto ne? Ako da, zašto to ne činiš?

Iako se busamo danas u prsa s tim da uzimamo vrijeme za sebe i radimo balans, zašto onda još uvijek o tom balansu raspravljamo mi – mame, žene…. Mislite li da naši partneri na kavi s frendovima raspravljaju o tome kako hendlaju istovremeno posao i obitelj?

P.S. Mužu, ako ovo čitaš, hvala ti za wc papir i sapun za ruke. Primijećen si.

Preuzeto sa: supermame.hr