
Ješću i danas palačinke
Ješću i danas palačinke.
Fine, mekane, tople i nežne.
Jer to mi danas treba.
Nije dovoljno urolati se u ćebe,
Moraš se ušuškati i iznutra…
Ješću i danas palačinke.
Fine, mekane, tople i nežne.
Jer to mi danas treba.
Nije dovoljno urolati se u ćebe,
Moraš se ušuškati i iznutra…
Očekivanja. Često glavni krivac za loš dan.
Krivac koji je neretko na slobodi, jer nekako u njima niko ne vidi problem, deluju razumno i opravdano, s punim pravom na postojanje.
I dok tražimo i “pronalazimo” uobičajene krivce u drugima, naša nas očekivanja izjedaju iznutra sa bezbedne pozicije naše neosvešćenosti.
Insajderi prerušeni u čuvare reda.
Češće ih imenujemo sintagmom prevelika očekivanja, zar ne? Ipak, u ovom kontekstu izlišna je njihova gradacija, jer kad očekujemo nešto od drugih to gotovo nikada ne stavljamo na tas, očekujemo i to je to, znamo da smo dali maksimum kad je njima bilo potrebno.
Zato smo sada sigurni da nam druga strana duguje i da smo zaslužili tretman kakvom se nadamo.
Ne shvatamo da je u toj priči upravo objektivna i razumna procena najbitnija za unutrašnji mir, koji je neprocenjiv. Jer izostane li u relanosti to što očekujemo, svu težinu izneverenosti snosimo mi.
Opteretiće nas, saterati u tugu, i neretko preplaviti besom i frustracijom. Dakle, do nas je…uglavnom. Možda to nije lako priznati sebi, ali tako je…
U ovakvoj situaciji koju slobodno možemo nazvati nepravdom, nije sve izgubljeno. Ako smo već bili subjektivni i posmatrali većinom iz svog ugla, sada je trenutak za jedan obrt oko svoje ose i promenu perspektive.
Čemu me uči ova situacija, i kako da sa lakoćom istupim iz te neverending priče koja me stalno vraća na početak – očekujem, razočaram se, i tako u krug.
S tim što svaki put dobijem teg više – autofrustraciju ili samoosuđivanje jer nisam dobro procenila osobu, situaciju. Osećam se krivom što me je neko uskratio za očekivanje koje sam mu sama nabacila misleći da mi je dužan, da li iz emocionalnih ili čisto praktičnih razloga (koji manje bole, ali umeju da proizvedu pravi zemljotres besa u nama)…
I tako natovareni nemamo kud do da se vratimo u svoju jazbinu samosažaljenja. Tu u tišini svog skrovišta imamo svako pravo da natovarimo sebe kojim grešnim zadovoljstvom. Zar ne?
Slatkiši – andol za emocionalni nazeb.
Posle izneverenih očekivanja sledi nagrada povređenoj sujeti, jer moramo se utešiti. I to je sasvim ok sve dok ne postanemo rob igre korak napred dva nazad. I ne naučimo ama baš ništa iz lekcija koje su se tako lepo namestile i samo tražile od nas da mućnemo glavom i donesemo zaključak.
Jer ovo i jeste igra, ali drugačija su pravila – ovo je zanimljiva geografija lociranja problema na mapi naših očekivanja. Pobednik je onaj ko izvuče više pouka jer samo tako prelazi na viši nivo. Uteha kao usputna stanica je sasvim ok, ali ne izvučemo li karticu sa lekcijom i daljim uputstvom… vraćamo se zasigurno na početak.
Zadržavanje ljutnje ne može ublažiti nikakav slatkiš, nikakva stimulacija nepca i stomaka, nikakva šoping tura, ili trač partija sa prijatljicama… Sve je to u redu, sve to ima svoju svrhu ali ne i na duže staze.
Trenutno umirenje sujete, savesti ili frustracije vodi u novi talas samosabotaže, još veći.
Tako je moja draga prijateljica godinama vodila bitku sa kilogramima, u početku utešnim i simpatičnim, a onda je nestala negde u tim slojevima nezadovoljstva, prećutanim emocionalnim povredama, tešeći se hranom.
Transliteracija tuge i besa u salo, u visok pritisak, u disbalans hormona, u dijabetes. A sve je krenulo od jednog lošeg dana kada nije dobila onoliko koliko je davala godinama unazad.
I taj se dan i osećaj razvukao na godine sve dok i sama nije shvatila: visoka očekivanja jednako visok pritisak. Lečenje sećerima – siguran put do lečenja šećera.
Osloboditi se mišljenja da nam drugi duguju nešto je veliki korak ka slobodi i miru. E sad, tu postoji mali problem, jer sloboda sobom nosi i odgovornost.
A mnogi od nas imaju baš veliki otpor prema odgovornosti. Odgovornost prema sebi dokaz je sposobnosti da budemo odgovorni i za druge, pokazuje stepen naše zrelosti ali i ljubavi prema sebi i drugima.
Jer samosažaljenje i ljubav prema sebi nisu isto.
Ovo prvo vodi u probleme jer dugogodišnja zaigranost u ulozi žrtve zaslepljuje i produbljuje inicijalni problem.
Zato sledeći put kada se osetite povređeno, dobro preispitajte koren te emocije, koje su joj misli prethodile, koja uverenja.
Slobodno ugodite sebi, i ne samo kad je teško, nego i kad je sve dobro, jer će tako biti još bolje. I ne očekujte od drugih ono što možete i sami.
Potapšati sebe po ramenu, čestitati sebi uspeh, ali i popričati sa svojim emocijama i otkriti im uzrok, koren i dalji razvoj, odvesti sebe kod lekara na vreme…
A negde u međuvremenu i na porciju lepih palačinki s medom i orasima…
Jer nekada pažnju i ljubav koju čuvamo za druge treba darivati sebi. Zaslužile smo.