Moje su oči prepune tebe

Nikako da pronađem onaj red i sklad

Pa da savršeno nesavršena koraknem s tobom.

Uzalud to plavo nebo, so, voda i miris borovine

u koje gledam s nekom nepresušnom nadom.

Ovo i nije neko vrijeme,

sve više miriše po tmini i vlažnim gradovima.

Onim stazama do mora i trideset pet ploča

do morskih Orgulja u zeleđu tebe.

Možda,

Ti sada negdje koračaš sam

dok su mi oči, uši i sve topline u meni prepune tebe.

Iako znam, da se ni u šta ne mogu pouzdati

U vrijeme koje dolazi, prolazi, nestaje.

U sve one majske zore, aprile i julske miline.

Kako da podijelim nježnos ovako nježna,

kad me svaki put čekaju zime

bez nježnosti i prepune tebe.

Tebe

Što si svaki put sve dalje,

Tebe,

Uz kojeg sam učila koraknuti

i tebe bez kojeg ni nježnost ne umijem opisati.

Jednom kad budeš ovdje,

Voljela bih da mogu reći koliko te trebam.

Ipak,

Nešto me uvijek zaustavi da prećutim

da ne kažem, koliko su mi oči prepune tebe.