Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestPorodicaŽivot

VANILICA U CIRKUSU: Nije lako, al’ je jako!

Čuj Crni Petak?

Mi, virtuozi šopinga ne izlazimo iz kuće tada.

Natasa Lajšić Grbić

Drama, gužva, borba…. Šta mi je suđeno, sačekaće me. Bolje da igramo Crnog Petra čiji rezultat ne zavisi od ulaganja ni mentalne ni fizičke snage, već isključivo o sreći. Karte na sto!

Kojim stilom kupujete? Ja maestralno. Imam i svjedoke.

Obožavam šoping na putovanjima. Iz čiste radosti. Uvijek nosim kofer u koferu. Ko babuške ih složim jedne u druge. Za svaki slučaj.

A taj manji kofer u koji se pakujem uvijek je pun samo do pola. Protiv uroka. Najvažnije je da imam dokumenta, lovu i gaćice. Jer sve ostalo može da se kupi gdje god da si. Onda me svi pitaju, pa zar ne mogu i gaće da se kupe. Mogu,ali hoćete li ih obući onako iz kutije?

I molim vas bez nekontrolisane kupovine, mora biti motiv. Viteški. Ljubavni. Spasavanje neko.

Jednog kasnog proljeća, poletimo moja prijateljica gđa M i ja za Lisabon. Šetaćemo po Portugalu, jesti bakalar na 365 načina, piti vino verde uz fado dok sve bude mirisalo na cimet. Meni tamo sve miriše na cimet, to mi je neki kvrc u glavi. I otići na svjetionik da provjerimo vidi li se Amerika ili je ipak dovoljno daleko.

Mrzim avione. Uporno letim.

Ili letiš ili sjediš kući. Nema treće. Sada sjedim malo kući, prija mi hibernacija.

I letimo mi tako, oko nas nasmijane stjuardese u bojama portugalske zastave, avion sleće u Italiji k’o lokalić da pokupi još putnika, a ima i izaći. Takva linija, simpatična.

I kakve sad to ima veze sa šopingom? Ima BogaMi.

Spuštamo se prema Lisabonu, avion počinje da se ljulja. Sjedim pored prozora, na krilu, JeboMeProzorDaMeJebo. I počinje ludilo. Sve se trese, pogledam u krilo, toliko se uvija da zažmirim, pa onda kroz trepavice virim jel otpalo. I sjedi li iskeženi gremlin na njemu?!

Italijanke iza nas vrište, dozivaju Bogorodicu i svu njenu familiju. Gđa M i ja se samo pogledamo. Pa brzo skrenemo pogled. Kao nismo tu.

Sad više ne vrište samo Italijanke, vrišti se na svim jezicima. Pola aviona vrišti, pola ćuti. Mi ćutimo. Pista je blizu. Propadnemo, podignemo se, propadnemo. Virnem kroz prozor, kažem M: ”Evo ga još koji metar i dodirnućemo zemlju” I buljim u pistu fokusirano, hipnotišem linije.

Dotakni pistu, dotakni, dotakni… PizdaMuMaterina dodao gas i ponovo poletio. A ni sletio nije.

Zgledamo se. Ovi što vrište hvataju zrak, da nastave sa vriskom. I odosmo gore, tako tresući se. U krug, još jedan krug, pa skroz na drugu stranu. Kud ćemo sad? Letimo, tresemo se, letimo, ponovo slećemo. Ajde sada, ajd…aaaajd. Oh, yeah.

Pista. Aplauz. Ali APLAUZ. Svi oni kojima je kao bezzeze aplaudiranje pilotima, da vam kažem, ne da se aplaudiralo uz ovacije, nego dlanovi su me boljeli, razumijete?

Izađemo iz aviona, ni zgrade ni tornja na vidiku, oko nas u svim pravcima ogroman crni oblak iz kog proviruju munje. M i ja se pogledamo pogledom “ zaslužujemo samo ekstremni šoping!”

Taj portugalski provod začinjen ludačkom kupovinom, onom njihovom višnjevačom, kolačima sa žutim kremom i cimetom, spada u mojih Top 3 šopinga.

Neka mjesta želite da posjetite ponovo, ali u neka želite da se VRATITE jer dio vas pripada tamo. Lisabonu želim da se vratim. Samo bez orkanskog vjetra, molim!

Letom nazad je vladao mir. Niko me nije pitao ništa za prtljag, nekako je sve bilo lagano u odnosu na londonski povratak kada sam na čekiranju glumila da imam samo jedan kofer dok je moja kuma Cica stajala iza stuba sa još jednom torbom i ručnim prtljagom i kroz zube šaptala “Idi tamo stani pored Bjork, idi tamo”

I tako smo stajale Bjork i ja zajedno na šalteru Alitalia. I smiješile se jedna drugoj. I aerodromskom službeniku, nasmijanom Italijanu.

Moraćete doplatiti za prtljag xyz funti! ( ja naravno, ne Bjork, ona se i dalje smiješi)

Okej!

Jel imate još prtljaga?

Nemam.

(kuma Cica izviruje iza stuba, torbe se ne vide)

Puno morate doplatiti, smanjiću vam težinu. (Smije se)

Vau, hvala vam.

Jel sigurno nemate još prtljaga?

Sigurno. (zvučim ubjedljivo, pokazujem prazne ruke, sliježem ramenima)

Ajte neću vam ništa naplatiti. ( osmjehujem se široko i sretno, Bjork se smije)

Oh, thank you, grazie!

Mahnem Bjork od sreće. Mahne i ona meni.

( molim se svim svecima da se kofer ne rasprsne u tom trenu, danima je stajao nasred sobe, kad god prođem kraj njega, malo sjednem, jedva se zatvorio treći dan sjedenja)

Mislite li da je Alitalia bankrotirala zato jer je opraštala višak prtljaga?

Ali nije bilo cipela, mjera za šoping je broj kupljenih cipela. Bez cipela se ne računa.

Sve to nije ništa za legendarni povratak moje sestre, TV Superstara iz NYC sa, između ostalog, 11 pari cipela i 3 para čizama.To spada u kategoriju nekontrolisane kupovine. Kada su joj otvorili kofere na aerodromu u Sarajevu, pitali su jel otvara butik. I priča se da su onda rekli “ Ne znamo šta da radimo sada sa vama”

Zašto ne pišem šta sam sve kupila? Jer je bit u doživljaju i emociji. Poklonima sebi i voljenima.

Ja još uvijek darujem odjeću iz Portugala i nosim broševe i cvijeće na reveru iz sestrinog njujorškog kofera.

A poenta? Na tom lisabonskom sletanju, ispred nas je sjedila gospođa u kasnim sedamdesetim godinama. Mirno i sabrano svo vrijeme. Kada smo izlazili iz aviona upitam je:

Jeste li se uplašili?

Čega?

Ovog sletanja!

Pa ja prvi put letim avionom, mislila sam da to tako treba.

I sada razmišljam o rečenici Mirjane Bobic,

“Život je genijalan za one koji žele da uče i pakao za one koji misle da sve znaju”.

You live, you learn, što reče Toni Soprano.

Lav ju

Chic Vanilica

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije