Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestPorodicaŽivot

I sad, odjednom, nisam više trudna

“Bok ljudi.

Odlučila sam ovo iskustvo s vama podijeliti jer sam primjetila da nitko o tome otvoreno ne priča. A patimo.

Piše: Monika Gujić Redakcija

I to same jer mislimo da je problem u nama ili zato što ne želimo nikog zamarati ili se sramimo, ali da vam ja kažem nešto. To su sve gluposti.

Kao prvo, nažalost, nismo same. Svakoj trećoj ženi se to barem jednom u životu dogodi. I nemamo se čega sramiti. To se jednostavno događa i mi na to nemamo nikakvog utjecaja.

Naime, radi se o spontanom pobačaju. I ja sam ga doživjela. I ja sam dio vas. I ja se bojim kao i vi. I ja sam tužna. I mene boli sama pomisao na to, da moja beba ipak neće ugledati svjetlo dana.

Ali znate što? Malo se i tješim, jer vjerujem da je ipak moje nerođeno dijete ugledalo svjetlo dana, i to onog puno ljepšeg. S puno sunca i topline.

S predivnim pogledom na prekrasnu, mirisnu livadu, punu šarenih cvjetića i leptirića koji lete oko spomenutih cvjetića i uz predivni crvkut ptica.

Znate manje više svi da sam već majka moje male Sofie, ali nitko skoro (osim mojih bližnjih i kolegica na poslu) nije znao da sam trudna s drugim djetetom.

Oh kako smo samo sretni bili. Naravno, odmah smo krenuli s pričom o imenima, krštenju pa i o tome kako će se Sofia i beba slagati.

Odmah smo joj rekli. Bila je presretna i rekla je odmah da je braco. Počela je i pričati o njemu kako će se igrati s njim, čitati mu knjižice, voziti s njim biciklo i igrati se u našem malom dvorištu. Stalno ga je spominjala i mazila ga i meni govorila kako ju ne smijem dizati radi bebe u pupi (ovako mi zovemo trbuh).

Sve dok odjednom to sve nije stalo. Brinulo me to malo, pitala sam ju zašto ga više ne spominje, čega će se igrati s njime, ona je rekla da se neće igrati s njim. Ostalo je na tome. Zabrinuta, ali razmišljam, mah, voljet će se oni, ipak su seka i braco. Nisam ni pomišljala na ono najgore.

Došao je i dan idućeg pregleda. Imala sam već do tad neki čudni osjećaj jer sam imala lagane bolove i malo krvi, ali opet sam se tješila jer je krv bila smećkaste boje. Pa sam mislila da to nije ništa strašno.

Ušla sam u ordinaciju kod ginekologice, skinula se i legla. Neki čudan osjećaj, ali ignoriram ga. Ona dolazi, pregledava na ekranu moju bebu i šuti. I ja već slutim ono najgore.

Vidjela sam nešto što ne štima i vidim da nešto fali, da jedan mali organ ne kuca.

Tad je sve nekako utihnulo. Doktorica je progovorila, ali nisam vjerovala pa sam ju već kroz suze i tiho pitala “wie bitte? Wie meinen Sie das?” Opet je ponovila, a ja sam samo briznula u plač i krenula sam urlati.

Ne pretjerujem, nisam se mogla kontrolirati. Nisam se poslije pregleda mogla ni obući, doktorica mi je dva put ponovila da smo gotove s pregledom i da se smijem sad obući. Nisam ju čula. U stvari jesam, ali nisam mogla to uraditi jer koliko god ovo sad čudno vama zvučalo.

Znala sam da onaj trenutak kad se obučem, gotovo je. Neću više vidjeti svoju bebu. Gotovo je.

Nekako sam se pribrala, obukla sam se i sjela da mi ona još kaže da moram u bolnicu na operaciju. Na operaciju da mi izvade moju bebicu van. Počela sam se otvarati već i moglo bi postati opasno pa mi je savjetovala da idem na operaciju.

Nijemo sam ju poslušala, pitala ju gdje je bolnica i ima li parkinga pred njom. -U toj sam bolnici Sofiu rodila, znam gdje je bolnica i znam da ima brdo parkinga pred njom, ali u tom trenutku nisam znala gdje se nalazim, a kamoli da znam gdje je bolnica.-

Operirana sam idući dan odmah u 7 ujutro. I sad odjednom nisam više trudna. Nema više bebe u mojoj pupi.

Sofia mi kaže da ju ne smijem dizati, a ja joj već kroz suze govorim da sad opet smijem jer “nema više bebe u pupi ljubavi, sad je na nebu” a Sofia kao dijete kratko protestira pa kaže da je tužna jer se htjela igrati s bracom i nastavi: “mama ići ćemo i mi kod brace na nebo pa ću mu ja dati svoje igračke.”

Hoćemo ljubavi, jednog dana ćemo se svi zajedno igrati.

Za kraj bih samo još jednom htjela reći da nisi sama. Možda u svom okruženju, ali ovdje nisi. I budi hrabra, progovori o tome ili zatraži pomoć ili javi se meni pa ćemo zajedno plakati. Jer ZAPAMTI, suze nisu da ih se sramimo, one su da nam pomognu.”

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije