Ljudi s olovkamanajnovije

Jaffa trenutak – Ljilja Šušnjar: Baš me briga

Sjedim ja tako  i buljim u prazan ekran.

Pokušavam, kao, nešto napisati.

Piše: Ljilja Šušnjar Redakcija

U glavi mi praznina, nema ništa, poštenu rečenicu ne mogu da sastavim. Nije lijep osjećaj, a ipak, tako je dobro ne razmišljati, ne moći se ničega sjetiti, ne željeti ništa raditi, jednostavno zaspati i nikada se više ne probuditi.

Pitam se – da li je moguće živjeti u snovima a normalno funkcionirati u svijetu.

Znate upravo sam u takvoj nekoj fazi, zatvorena u svoj svijet, kao da sam pod nekakvim štitom i ništa ne dopire do mene; ni strah, ni briga, ni tuga, pa u neku ruku ni radost, samo mir. U mom svijetu vlada potpuna tišina i mir, unatoč svoj vanjskoj buci, vrevi i galami.

Kod mene u kući nikada ne vlada mir. Jedno sluša pjesme, drugo gleda TV, treće  igra igrice… rijetki su trenutci tišine i zato, eto, ja si ju stvorim sama. Ništa me ne dira, ništa me ne nervira, niti to što sam u minusu do grla, što posla slabo ima a plaću… moraš čekati i čekati, niti to što mi ništa ne ide od ruke.

Foto: pixabay.com

Ma baš me briga! Dobar je to osjećaj: BAŠ ME BRIGA! Nije važno, ionako sve prolazi, ionako ništa ne mogu promijeniti, pa taman iskočila iz kože, počupala si kosu, ili pak vikala, plakala, smijala se, ništa se ne bi  promijenilo!

A onda kroz prozor ugledam cvijet u polju. Tako je lijep, tako neobičan, nikad do sada nisam ga primijetila. Sam je od svoje vrste. Pitam se, je li usamljen. Osmijeh mi prijeđe preko lica. Onda čujem pjev ptice.

Tako lijepo pjeva. Misli mi se vinu u visine a onda za njima krenem i ja. Lijep je pogled odozgo.

Najedanput nije svejedno, najedanput je sve lijepo i znam : BIT ĆE DOBRO. Sve će biti dobro.

Gledam prirodu tako je lijepa, tako savršena i pitam se: „Tko te to tako savršenom stvorio? Tko je to tako sve lijepo ukomponirao? Ima li to tamo netko tko stvara, tko se brine da sve bude po redu i uredu, unatoč svim našim budalaštinama i nastojanjima da sve pokvarimo.

Svaka stvar je točno na onome mjestu gdje treba biti.“ Strah me i pomaknuti se da ne bi prekinula taj tako savršeni red, sklad, i najedanput osjetim kako; baš sad, baš tu trebam biti. Osjetim kako pripadam tu, kako sam točno tu gdje trebam biti. Kako bi bez mene ovaj svijet, ovaj trenutak bio krnjav, manjkav, nepotpun.

Foto: freepik.com

Osjetim kako sam ja puzla koja nedostaje. Kao da sam se vratila, kao da sam se pronašla. Želim zadržati taj moment da traje cijelu vječnost. Onda čujem: „Mamaaaaaa, on meni ne da!!“…. baš kako treba. Ne, ne prekida mi moment.

Dapače nastavlja se. Spoznam: „To baš tako treba biti!“ i ne, ne ljutim se. Nasmijem se pogladim kćerku nježno po glavi dok mi ona vrišteći i jecajući objašnjava kao ju brat namjerno zadirkiva i kako joj ne da nešto njeno, a njoj to baš treba i ona ne može bez toga.

To baš tako treba biti pomislim, i mirno krenem da okončam još jednu bitku, da prekinem još jedan rat, da smirim situaciju još jedanput, opet, i opet iznova. Zapravo, to i jest život: OPET, I OPET IZNOVA.

Konkurs organizuje Lola magazin i Jaffa napolitanke. 

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije