Plačeš i kad ti ništa nije,  a sve ti je

Sakrivam se ispod tepiha i sklupčam. Daščice od parketa pucaju pod mojom težinom. Natopljena sam kao mrtvo tijelo u rijeci. Kroz suze se oslobađam i postajem lakša. Odjednom lebdim, udaram o plafon i padam. Tresnem o pod. Sastavljam se.

Ovo je dan kad je sve u redu. Kao i svaki drugi. Sve je dobro. Mi smo dobro, svi smo dobro.

Kroz suze i kroz pukotine parketa sve odlazi. Nekad sam teška nekad lebdim.

Tako je to. Dani su kratki, noć brzo prolazi kroz šupljine na prozorima i uđe u kuću. Napolju je hladno pa ga ne puštam van. Ujutru će svanuti sunce, mora. Nekada mi stanu ispred njega, zaklanjaju svjetlost pa ga ne vidim.

Lice mi u tami posivi. Pomjerim se,  bude bolje, hvatam posljednje zračke sunca. Umorna sam od trčanja za njim. Ponekad je lijepo tu, ispod tepiha, na daščicama parketa. Oslobađam se pa lebdim.

U tom letu me hvataju , kao balon od helijuma, boje se da ne poletim previše pa me tresnu o pod. Nekada samo zavežu.

Onda tražim gradove. One u kojima se priča baš glasno, sve što ti je na duši. U kojima grliš prijatelje, trčiš im u susret, cmačeš ih u obraz, a sve odjekuje i niko se ne okreće i nikome niste čudni. Pa se okrećete oko svoje ose. I ne padate i ne vrti vam se.

Pa se okrenete jedno prema drugom i dugo gledate u zjenice, prodirete u njih i  pipetama vadite suze. Onih gradova u kojima plačeš, ulicom, hodaš i plačeš, a nije do kiše. Plače ti se. Niko te ne gleda, nikom nije čudno, svi su plakali, ovdje na ulicama grada, na širokim bulevarima, ne skrivajući se po ćoškovima.

Plačeš i kad ti ništa nije,  a sve ti je.  One u kojima se smiješ od srca a sam si na ulici  jer si srećan i baš ti se bude srećan, a niko se ne okreće.  Onih ulica punih krivina i rupa, neravnina… Zapneš,  padneš i razbiješ koljeno, krvariš,  okrenu se, ali  samo da ti pomognu.

Niko te ne osuđuje jer su padali kao i ti… Krvarili i ustali.

One dovoljno male gradove u kojima je sve začas i one dovoljno velike da ti se duša prostre po širokim bulevarima.  Željni smo takvih gradova i takvih ulica.

Onih ulica koje kao crveni tepih dočekaju naše korake. Onih ćoškova u kojima ne smrdi na mokraću. Onih trotoara u kojima nema skrivenih rupa. Onih stopala koji nam idu u susret i ne podmeću nogu. One gradove, tražim, sa mirisom asfalta poslije kiše.

Gradove u kojima se smije, plače, hoda i sve kao da se lebdi, a niko te ne spušta na tlo.

Onaj osjećaj kad ustaješ sa poda i cijediš se jer si kao mrtvo tijeo izvađeno iz rijeke. Sa poda se sve briše i sve se uglanča. Pod podnosi težinu tijela, a vazduh lagano lebdenje. Treba nam samo malo gradova i ulica.

Onih u kojima se smije i plače i grli, u kojima asfalt miriše.

Onako, kao poslije ljetne kiše.