Kada krvna veza prestane da nas povezuje: Napuštanje toksičnog člana porodice

Spojler: nisu.

Sa 25 godina sam odlučila da prekinem svaki kontakt sa jednim roditeljem.

Odluka koju sam, gledajući unazad, trebala već davno donijeti – ali me je uvijek kočio osjećaj dužnosti. Vjerovala sam da pošto su mi oni dali život, da moj život pripada njima. Mislila sam da je ostajanje moja esencijalna uloga kao kćerke.

Donedavno sam bila uvjerena da nemam izbora da li ću naslijediti bol i tugu svojih roditelja. Vjerovala sam da moram da prihvatim njihovo nametljivo ponašanje i negativnost, budući da sam emocionalna spužva kakva jesam.

Osjećala sam obaveznim da po svaku cijenu ostanem u kontaktu s njima, iako su neprestano ignorisali moje emocionalne granice. Mislila sam da je moj posao da ih utješim, iako su mi oni pružili malo utjehe i samo beskrajne kritike prerušene u iskrenost – umjesto bezuslovne podrške koja mi je bila tako potrebna.

Istinski sam vjerovala da sam dužna da stavim njihove potrebe iznad svojih (uprkos njihovim pokušajima da unište moje druge veze iz ljubomore i pakosti). Čak i u tim trenucima, i dalje sam vjerovala da sam dužna da budem lojalna.

Jer porodica je zauvijek, zar ne? Pa, možda ipak ne. Možda su na kraju porodične veze kao i svaka druga vrsta ljudskih odnosa – krhke, falične i, u nekim slučajevima, konačne.

Iako nam tradicionalna uvjerenja o porodici možda govore drugačije, uvijek imamo izbor koga ne želimo u svom životu. U svakom trenutku imamo dozvolu da se udaljimo od ljudi koji ne doprinose našem životnom putu.

Čak i ako njihova krv teče našim venama. Čak i ako ih zovemo mama ili tata. Bez izuzetaka.

Moramo da priznamo da porodični odnosi nisu neosjetljivi na promjene karakteristične za sve društvene veze. Ljudi dolaze i odlaze iz našeg života, i to je u redu.

Možda je vrijeme da se odvojimo od mita “porodica je sveta” koji je tako duboko ukorijenjen u našem društvu. I umjesto toga, da prihvatimo novi način razmišljanja o porodici.

Možda su roditelji samo dvoje ljudi koji su bili fizički prisutni kada smo začeti. I, možda su naši pravi roditelji zapravo osobe koje su nam pomagale da se razvijamo tokom godina, na ličnom i duhovnom nivou. Oni su naši savjetnici, nastavnici i mentori.

Nalazimo ih u piscima i filozofima. U knjigama koje su napisali i poukama koje iz njih izvlačimo. Vidimo roditelje u iskustvima koja nas oblikuju – od putovanja u Indiju do petominutne šetnje parkom.

Naši pravi roditelji su naši neuspjesi i uspjesi.

Možda naša porodica nije nasumičan skup pojedinaca sa kojima dijelimo večeru na Badnje veče. Možda su to ljudi sa kojima svjesno biramo da se okružimo. Oni su naš izbor – koji bi iznova ponovili.

Nemojte sažaljevati one koji nisu više u kontaktu sa svojim roditeljima, starateljima ili bilo kojim drugim rođakom. Pronalazimo članove porodice kuda god da idemo. Neki ostaju sa nama godinama, dok se u prisustvu drugih samo povremeno uživa.

Jednom kada usvojimo ovaj koncept, dozvoljavamo sebi da budemo selektivniji u izboru ljudi koje puštamo u svoje živote. Dozvoljavamo sebi da prestanemo da se prilagođavamo onima koji su posvećeni tome da nas sputavaju.

“Toksični ljudi su uvijek toksični – čak i kada su prerušeni u porodicu” – Mel Robbins.