Ljudi s olovkamanajnovije

Jaffa trenutak – Anita Bogdan: I dalje u ovoj hladnoći čekam njegov zagrljaj povratka

Noć je obasuta mjesecom.

Zvijezde trepere uz hladnoću srca koje je nekada bilo ugrijano ljubavlju između mene i njega.

Piše: Anita Bogdan Redakcija

I dalje me zaboli kad mu ime spomenu dok sama sjedim na klupi. Možda je upravo ta klupa bila žarište naše zaljubljenosti dok smo bili mladi. Razmišljam o tebi dok si kilometrima daleko, znam da si ti i o meni.

Bilo nam se teško rastati zbog standarda koje nam je život pružio. Više ne ležim u tvom krilu i pričam svoja razočaranja dok mi daruješ podršku. Sjećam se još onog mirisa dok smo se natjecali tko će više slatkiša pojesti.

Nas dvoje, poput vafla i fila. Skupa povezani i totalno nerazdvojni. Toliko različiti, a jedni bez drugog ne možemo ostati. U najboljim i u najtežim danima.

Skupa smo se smijali i u svemu smo se slagali, ljepše je bilo s tobom dijeliti. I znam da smo sve dijelili, te dane kad nismo znali tko smo. Bez ikakvih briga nastavljali bismo uživati u ljetnoj večeri sa širokim osmijehom i šalama koje smo dobacivali jedno drugom.

Nismo znali što znači riječ tuga. U njegovoj prisutnosti osjećala sam se kao dijete, bez ikakvih muka koje uživa u trenutku a bio je potpuni kavalir. Specijalac za ono što mi nedostaje, uvijek me znao iznenaditi malim znakovima pažnje koji su me usrećili nego čitavo bogatstvo.

Sjećam se te večeri dok smo skupa jeli kekse i utapali u hladno mlijeko jer smo živjeli u trenutku, nije nam trebalo ništa posebno da se osjećamo tako.

-Da znaš mila, tvoje oči smeđe oči me podsjećaju na lješnjake zato sam kupio ovaj keks.

-Ma daj, lud si! Ali znam da te ludo volim!

– Dođi da te zagrlim.

Slušali smo raznu glazbu, sjedeći na staroj odrcanoj klupi u blizini rijeke dok je iznad nas bilo drvo stare lipe. Došao mi je u savršen trenutak, poput antidepresiva nakon svih životnih briga. Kada se rastanemo jedno od drugog, obavezno se čujemo preko mobitela da zaželimo lijepe snove jedno drugom.

Sve je teklo sa srećom i zajedništva sve dok me jednog popodneva zovnuo i rekao da se moramo što prije naći da mi ispriča nešto važno. Nisam mogla dočekati pa mi je rekao mobilnim telefonom da odlazi.

Odlazak u daljinu, sa novim granicama i u potpuno novoj državi. Sjela sam u svoj sobni kut i razmišljala zašto život mora biti kompliciran brigom za budućnost, no koliko je on mene hrabrio u mojim putevima i ciljevima tako sam i ja njemu rekla da ode izgraditi svoj vlastiti život i ostvari sve svoje snove.

Ujutro se pojavio pred vratima moje kuće sa keksima u rukama i dalje je bio okus lješnjaka.

-I dalje mila, mislim na tebe. Previše mislim, toga nisi svjesna. Ali sad život postaje drugačiji, u potpuno novom okruženju što ti ne mogu obećati svoj povratak. Hvala ti na svemu!

– Teško mi je išta reći, ali ostvari ono što želiš. Tvoj potencijal treba da ugleda još veće svjetlo u ovom svijetu. Vjerujem u tebe! A nas dvoje, dopusti da ti izrecitiram pjesmu koju sam ti napisala i posvećujem ti je za sve ove granice koje će nas odvojiti.

U toj poeziji se nalazila i komedija onakva kakvu smo skupa preživljavali i balada odlaska.

Zagrlili smo se snažno, predao mi zadnji keks koji smo prepolovili po pola i rastali jedno od drugog sa čežnjom da se naši putevi opet nekada susretnu u budućnosti.

Ali evo i sada, čekam ponovni susret, ali daljine su nam sve zabranile. Ponovo sjedim na toj staroj klupi, sa zimom u duši i u prirodi. Možda je bio samo moja ljetna ljubav, ali možda i čežnja za sva godišnja doba.

I dalje u ovoj hladnoći čekam njegov zagrljaj povratka.

Vidjeti nas ponovo skupa, na našoj klupi, onako ostvareni sa dozom djetinjastosti gdje skupa dijelimo svoje sretne trenutke sa naravno keksima s okusom lješnjaka.

Konkurs organizuje Lola magazin i Jaffa napolitanke. 

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije