Nadobudni roditelji i nekulturna djeca
Dok sam pred obdaništem čekala da vaspitačice izvedu moje dijete, sasvim slučajno se odvijala sa strane jedna situacija koja me je itekako potakla da napišem ovaj tekst.
Naime, roditeljka koja je pokupila svoje petogodišnje dijete, u razgovoru je imputirala vaspitačici da joj je dijete tvrdilo da su mu druga djeca rekla nešto što ga je uvrijedilo. Vaspitačica, obzirom da je bila prisutna tokom svega s djecom, potvrdi joj da to nije istina, i da obavi razgovor sa svojim djetetom.
Roditeljka nezadovoljna njenim prijedlogom, uputi joj sugestiju da pozove neko dijete ,,od povjerenja“ kako bi provjerila navode svog djeteta. S blagom nelagodom i negodovanjem, vaspitačica je posluša, izvede traženo dijete, i djevojčica potvrdi navode vaspitačice, tvrdeći da je dijete naprasne roditljke reklo neistinu.
Kako roditeljka ne bješe zadovoljna odgovorom, predloži vaspitačici da izvede jos jedno dijete ( po imenu i prezimenu) da utvrdi istinitost vaspitačice i petogodišnje djevojčice).
Vaspitačica vidno uznemirena, s nelagodom i blagim negodovanjem izvede i drugo dijete, koje roditeljki potvrdi riječi vaspitačice, a reče riječi koje majka dočeka sljedećom rečenicom: ,,Hvala vam, obaviću razgovor još jednom sa svojim djetetom, i pitati ga kako je tačno bilo“, a dijete sa onim pobjedničkim podsmjehom pogleda u vaspitačicu i ode zadovoljno sa mamom kući.
Nakon te reakcije majke, ostala sam zaprepaštena, u čudu, sa mišlju da sve ono što nam se događa sa djecom, svi problemi zaista potječu od odnosa roditelja prema odgoju, načinu na koji roditelji usmjeravaju, odgajaju, razgovaraju i odgojno zapuštaju svoju djecu, formirajući ih od ranog djetinstva u neodgojene, zapuštene egoiste, koji sutra neće uvažavati nikog, niti će imati svijest u vrijednosti bilo čega i bilo koga.
Naime, vrlo često imamo priliku da čujemo od sagovornika kako djecu treba odgajati u slobodoumnom duhu, puštati im izbor i na volju većinu stvari koji, dok su mali, zaista nisu u stanju napraviti i razaznati.
I pretežno dolazimo u sukob mišljenja o odgojnim metodama kada su te stvari u pitanju. Obzirom da smo u 21.vijeku, gdje se odgoj značajno razlikuju od odgoja kada smo mi bili mali, a naročito od odgoja iz vremena naših roditelja, ono što je zajedničko jeste da djetetu je neophodno napraviti granicu do koje može da ide, vremenom je korigujući.
Za odgoj samosvjesnog, samomislećeg, slobodoumnog i samostalnog djeteta neophodno da roditelj bude istrajan, dosljedan i da oba roditelja djeluju jednako, bez popuštajućeg roditelja. Kao neko ko radi sa učeničkom populacijom, ali i sa roditeljima, vrlo često sam dolazila u verbalni sukob sa roditeljima, gdje su dolazili s porukom : ,,Ja mu ne mogu ništa“, samo iz razloga što su bili popustljivi roditelji, nisu se bavili djetetom, a kasnije kada prilikom odrastanja dijete postane svjesno sebe ono zaista nema granica, i onda ono nastaje u društveni problem.
Onda roditelji s početka ove priče dođu na ,,naplatu“ društvenoj zajednici i svima nama koji učestvujemo nedjelovanjem i nereagovanjem u podsticanju ovakvih roditelja i njihove djece, koja će nam se sutra zalijetati autima u pune bašte, koštati društvenu zajednici mnogo u svakom smislu, i nametati nove nekulturne trendove, koji će zbog takvih da pomijeraju ljestvicu pristojnog i lijepog.
Ne htijući otvarati priču oko nastavnog kadra, koji je definitivno potrebno stručno a ne stranački isfiltrirati, naše udovoljavanje ovakvim roditeljima njima daju priliku, mogućnost i polet da se ovako ponašaju.
Ovakve situacije je neophodno sjeći u korijenu, roditelja koji očigledno nema usvojene norme lijepog i pristojnog ponašanja uputiti na propise, a vaspitačici dati više prostora za djelovanje i upućivanje roditelja na norme pristojne komunikacije, kada je već za života nije bila u prilici usvojiti.
Htijući izaći roditelju u susret, i ne htijući praviti problem, napravila propust koji je samim izvođenjem druge djece da ih neki tamo roditelj ispituje (pravovaljanost izjave petogodišnjeg djeteta) dala roditeljki prostora i priliku da se tako ponaša.
Odgoj djeteta je vrlo važan za sve nas, i apelujem na roditelje koji nemaju kapacitet roditeljskog djelovanja i autoriteta, da potraže stručni savjet i smjernice (ne obazirući se na to kako će sredina gledati na to, jer se radi o ulaganju u kapacitet vašeg djeteta) kako njihovo dijete ne bi sutra bilo društveni problem, ali svakako i odgojno-obrazovnim institucijama, da ovakve roditelje pozovu, obaveze razgovor, upute i posavjetuju.
sc. Edina Osmić –Šadić, psihoterapeut pod supervizijom
