Ljudski odnosinajnovijeŽivot

Milanka Blagojević: Jedanaesto pismo

Draga moja Jelena,

Ni ta jebena smrt nije konačna.

Milanka Blagojevic

Svog oca viđam po autobuskim stanicama, baštama kafića, šeta po parkovima. Znam da je mrtav, ali ga viđam svaki dan.

Četiri godine ta vijest putuje do mene. Ne mogu da se pomirim s tim. Kuda odlaze ljudi koje smo voljeli?

Njihovi mirisi ostaju. Njihove stvari su svuda oko nas. Samo njih nema. U nozdrvama još osjetim njegov miris. Jesi li razmišljala o tome kako su nam svi događaji u životu obilježeni mirisima i kako nas mirisi vraćaju na poznata mjesta koje smo zaključali negdje duboko u sebi.

Izgleda da ništa ne prestaje moja Jelena. Dovoljan je jedan mali okidač da se nešto, za šta mislimo da je zauvijek nestalo,  vrati.  

Košulje mog oca ostale su poslagane u njegovom ormaru. Očuvane. A njega nema.  Stvari nas nadžive, moja Jelena. Mi smo krhke trske koje se njišu na vjetru.

Šta je vječno, moja Jelena?  Više te nema a svuda si.

Ne mirim se sa tvojim odlaskom. U ljubavi zapravo nije važno koliko neko zaslužuje našu ljubav. Ljubav je zato kao prirodna nepogoda, naleti na tebe, ruši sve pred sobom i ne možemo je kontrolisati. Čini mi se da si ušla u moju auru nasilno i okovana zauvijek ostala u njoj. Nosim te gdje god da krenem.

Ni druge žene ni njihova tijela ne zadovoljavaju glad za tobom. To ti je kao kad trpaš u sebe različite slatkiše, bilo koje na koje naiđeš, ali ti čezneš za belgijskom čokoladom.

One se lijepo smiju, pametno govore, njihove štikle odzvanjaju ulicom kao nekada tvoje. Poznajem im hod, njihova tijela ostaju utisnuta u mojoj posteljini i mogao bih čak i da ih zavolim. Ali, to nisi ti. Jednostavno nisi ti. Koliko puta dnevno pravimo kompromise? Koliko puta u životu?

Dok stavljam prilog u hamburger uzimam šta imaju, ne šta zasita želim.  Pri izbora fakulteta, posla, prijatelja, često sam pravio kompromise. To što je ponuđeno u datom trenutku. Nekada je bivalo i tako da to što je ponuđeno na kraju bude ono što sam u stvari i želio.

Ali to su rijetki trenuci. Sve u životu izgleda bira nas. Mi smo klizači na klizalištu života. Zaustavimo se pri padu, razbijenih koljena idemo dalje. Još imam modrice iz djetinjstva , ali koga briga za to.

Čini mi se ti si nešto što nisam  mogao birati. Kao roditelje, dan u kojem ću se roditi, mjesto rođenja… Ljubav je zapravo kad si kao tabula rasa i samo instiktivno biraš. Nisi ljepša od njih, pametnija, bolja, a one jednostavno nisu ti i tu je cijela filozofija. Filozofija mog prokletstva.

Draga moja Jelena, ni ta jebena smrt nije konačna.

Te svakodnevne male smrti, umiranja za tobom.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije