Milanka Blagojević: Znam sve tvoje nove bore i kao slikar mogao bih da ih naslikam

Da te vodim na more i tamo ostanemo zauvijek. Ja da sviram gitaru, ti da si gola.

Sjediš kraj prozora, po tebi kaplje sok od grožđa. Kroz pregibe tvojih nogu gledam na prazan trg, volimo ovaj mali primorski grad.

Ja da sviram gitaru, ti čitaš knjigu. Listovi knjige dodiruju tvoje jagodice a ja ih zamišljam na svom vratu. Ostavljam gitaru, diram ti grudi, oboje se trzamo na zvuk mora. Pitaš me za neke žene koje sam nekada pogledao.

Brazde na mom mozgu služe samo da broje tvoje korake, znam ti visinu svake štikle koje nosiš i boju potpetice. Znam sve tvoje nove bore i kao slikar mogao bih da ih naslikam.

Da me voliš, jebem li ga, jednom, da to sigurno znam. Da te ne pitam više nikada jer sam siguran. I da bude ovako pusto oko nas a u nama svega puno.

Da se kupamo goli. Da ti ne smeta so. Ni bura ako naiđe. Sve da nam bude dovoljno. Da nam se prsti ispreplete i tako da zaspimo. Da me sanjaš svako veče. Da šetamo po kiši i da si sva mokra.

Da ti brišem kapljice sa trepavica svojim usnama. Da naiđe neko dijete a ti se pitaš kakvo bi bilo naše. Da ti kupim cvijeće od bake na uglu.

Da se smiješ. Da ti ponavljam kako te volim. Da me grliš golim nogama. Da te gledam kako lakiraš nokte. Da nam cijediš sok od narandže. Da te grlim oko struka dok si okrenuta leđima.

Da gledam preko tvog ramena. Da prstima prelaziš oko uglova mojih usana.

Da nam je more bliže. Da ti grijem stopala. I da se jednom skineš gola. Ja da naučim svirati gitaru pa da gledam u prazan trg preko tvojih koljena.