VANILICA U CIRKUSU: Kama Sutra, al’ malo sutra

Jer jeben je ovaj život, pa sam otvorila Kama Sutru da prelistam.

Odmah da vam kažem ono šta sam ja tražila u Kama Sutri ne piše, kako otkriti pozu u kojoj ćete kroz život koračati lepršavo, nadahnuto i u miru sa sobom? Autentično sa lakoćom.

Za tom pozom tragam.Da je zauzmem i zbrišem. Naprijed. K’o ptica trkačica.

U međuvremenu, šunjam se da me kraj zime ne primijeti. Prokopavam tunel da pobjegnem. Fali mi još mrvica da izađem. I sigurna riječ za bijeg. Kao u lajt sadomazo filmovima.

Radi na sebi, otkrij sebe…. vrišti iz svih ekrana. Interneti skaču u oči.

Viču sve te “Žene koje trče sa vukovima” dok ja baš na toj knjizi lakiram nokte jer nikako da odmaknem od početka. Ne ide mi ta knjiga, ali ide mi život. Zasada.

Dakle, radi na sebi, otkrij sebe, ajd vamo, ajd tamo….. Od mene to nećete čuti.

Ne očekujete valjda od osobe koja je gurala u nos mimoze da vam dijeli savjete!?

Sva djeca prilikom otkrivanja sebe nešto ubace u nos, barem jednom. Uglavnom su to dugmići, lego kockice, zrnca razna ili NeDajBože pasulj koji bubri, pa nabubri…Ali Vanilica ne!

Moja mama je obožavala mimoze. Čim prvi žuti cvjetići najave kraj zime, kuća nam se ispuni  mirisom mimoza i osunča jarko žutom bojom. Puna kuća mimoza.

A ja sam imala svoju zabavu.

Lijepo sjednem na kauč sa punom šakom cvjetića i polako ih ubacujem u nos, nozdrvu po nozdrvu punim polako. Studiozno. Da što više stane. Za šta inače služi veliki nos?

I uhvate me! Svaki put.

Duuuvaj! Kroz nos! Duvaj kad kažem! Duuvaj!

Neee znaaam, neee moguuuu ( vrištim)

Nisam znala izduvati nos.

Satima su mi vadili mimoze i objašnjavali kako se duva kroz nos. Nekad uspije slučajno, uglavnom ne.

I tako stalno, igra nadmudrivanja. Tata je neprestano mami kupovao mimoze, ja sam se trudila da dođem do što više malih žutih cvjetića ma koliko ih visoko sklonili, a roditelji da me nauče da izduvam nos.

I savladala sam konačno. Na momenat su odahnuli, mimoze su precvjetale, a druge vrste cvijeća me nisu zanimale.

Do iduće godine.

E tada je nastala zabava koju niko nije očekivao.

I dalje sam punila nos mimozama, ali sam savladala vještinu izduvavanja cvjetova po kući. Tačno se znalo kuda sam prošla, Vanilica iza ćoška, pazi mimozaaaaa…

Performansa u našoj kući ionako nikada nije nedostajalo. Mama je bila užasnuta, tata uopšte ne. Ali nisam jedino ja talentovana. Recimo moja sestra je uspješno navukla na glavu pletenu korpu na nemogući način.

Komšija je u spasilačkoj misiji makazama za živicu sjekao korpu dok je ona vrištala iz korpe. A ja sam vrištala izvan korpe. Kao prateći vokal. I neprekidno vrtila hulahop.

Scenski efekti na sve strane.I onda mi sestra posljednji dan januara kaže da sam ja previše emotivna i dramatična. Mo’š mislit’?

A šta bi sa ovim januarom? Pa rekla sam, Kama Sutra. Uživo.

Upala sam u dvije izolacije. Jedna zbog Žmu, samo što sam izašla, nakon dva dana, mene ščepa Virus. I upadnem u drugu izolaciju. Moju.

Žmu seli u drugu sobu, ja ostajem u spavaćoj na najvećem krevetu, naravno. Odvrnem radijator do daske, afrička topla noć, ispod fototapeta divovskih tulipana, milina…

Žmu ozdravio, “ Gasi radijatore, vraćam se. Gušim se od vrućine, ti nisi normalna, ne može se tako spavati!” (pravim grimase na svaku riječ posebno)

Vrati se.

Ja se razbolim, Žmu opet iseli u drugu sobu. MolimLijepo, neću valjda ja. Opet vrućina, milina. Mislim se meni vrućina u glavi, zašto da ne bude i u sobi.

Ozdravim ja. Žmu se vrati.

U međuvremenu se srećemo u dnevnom boravku u prolazu. Srećom patimo od viška stambenog prostora. Pa se tako selimo sa jorganima, jastucima tamo-vamo po sobama.

Kama Sutra lajv, kažem vam. Nikada se ne zna gdje je ko i u kojoj pozi.

Jer ne postoje granice, sve je promjenljivo zauvijek.

I jedno veče na kraju januara kašljemo u duetu na kauču, bindžujemo seriju. U neko doba pitam “Ma jel ovo traje epizoda tri sata? Kakve su ovo epizode nenormalne?”

Žmu me pogleda, “Zato tebi ne smetaju ove izolacije, ja ludim u kući, a ti vidim nikad nisi ni prisutna, sjediš tu, ko zna gdje si i šta ti uopšte vidiš? Propitaću ja tebe, cijelu seriju! U šta li si gledala kad sam prebacivao epizode da mi je znati?”

Gdje sam bila?

Gubila sam razum da bih slijedila srce, nestrpljivo čekajući da dobro bude upadljivo ponovo.

Jer ne možete zaustaviti proljeće.

 Imate li sigurnu riječ za bijeg? Ni ja.

Ali probaću sa SUPERKALIFRADŽILISTIKEKSPIALIDOUŠS k’o Meri Popins?

Pa kud me katapultira… Meri, čekaj me, samo da uzmem kišobran!

Lav ju

Chic Vanilica