FeminizamHrabra LolaKarijeraLjudinajnovijeNaslovna vijestPraktična LolaRadoznala LolaŽivot

Bojana Ninković: Svaka od nas mora biti pokretač promjena!

Iako i dalje duboko vjerujemo u to da je novinarstvo plemenit poziv, ne možemo, a da ne primjetimo da je u posljednje vrijeme degradiran i da ga je, bez obzira na sve dostupne kanale komunikacije, teže obavljati nego ikad. 

Autor: Jelena Računica Šatara

Foto: Privatna arhiva

U to se uvjerila i mlada novinarka Capital-a, Bojana Ninković, koja se sticajem, ne baš ugodnih okolnosti, u jednom trenutku našla i sa one druge strane, postala je vijest zato što je verbalno napadnuta, od strane Marinka Umičevića, I to samo zato što je radila svoj posao.

Lole su razgovarale sa Bojanom o ovom događaju, novinarstvu uopšte, ali i o životu.

Prije nego što pređemo na neke ozbiljnije teme, možeš li nam reći ko je Bojana Ninković u tri rečenice?

Bojana je neko ko čvrsto vjeruje u dostojanstvo, ljubav, da je većina ljudi na svijetu dobra, da konflikt ne rješava ništa,  kao i da ne postoji loš dan koji ne može popraviti dijete. Dupli lav, zaljubljenik u pravdu, strane jezike i dobru knjigu.

Kad si shvatila da je novinarstvo ono što želiš da bude tvoj životni poziv i šta te motivisalo da upravo time počneš da se baviš? 

Iako sam diplomirani politikolog, novinarstvo je oduvijek bilo moja ljubav i najbolje sam znala da se izrazim pisanom rječju. Shvatila sam da je to moj životni poziv onog trenutka kada sam uvidjela koliko na taj način mogu, ne samo da informišem ljude, nego i da im pomognem. Najsrećnija sam bila kada sam imala priliku da objavim priče koje su kasnije pomogle da neko riješi određen problem ili tekstove koji su promovisali uspješne ljude i prave životne vrijednosti, one najskuplje koje se ne kupuju novcem.

Ko su ti uzori u poslu i zašto? 

Nemam konkretne uzore imenom i prezimenom. Uzor i pokretač su mi svi oni nekonformisti koji se ne plaše da u javnost iznesu informacije koje nisu uvijek u skladu sa mišljenjima određenih elita, a koje su od javnog značaja. Motiv su mi i svi oni ljudi koji pri objavi sadržaja vode računa o tome da li će i ko imati koristi od njih i da li su javno relevantni,  a ne samo o pukom sakupljanju  klikova i lajkova, kao i novinari koji su, iako su se u određenim momentima borili sa vjetrenjačama na ove prostore donijeli sasvim nove pravce i učinili da se o značajnim stvarima izvještava na način koji je do juče bio nezamisliv.

Kakav je danas položaj žena u novinarstvu? Šta bi trebalo da se mijenja? 

Na potpuno nezavidnom nivou. Zabrinjavajuće je koliko su novinarke meta seksističkih izjava, koje variraju od komenatara na račun izgleda, preko mišljenja da žene nisu sposobne da kvalitetno obrade određene teme, do brutalnih uvreda.

Generalno je položaj novinara u BiH jako loš i nešto na čemu je potrebno mnogo raditi i promijeniti brojne  zakonske procedure. Da bi se promijenio položaj žena u novinarstvu, potrebno je promijeniti položaj žena uopšte, odnosno kompletan ovdašnji mentalitet koji  preferira mušku djecu, smatra da žena ne treba da zarađuje više od muškarca, zaviruje u žensku intimu i navija nam biološke satove.

Nedavno si i sama postala „vijest“ nakon što si brutalno izvrjeđana od strane Marinka Umičevića zato što si radila svoj posao, kako je bilo naći se na drugoj strani? 

Bilo je jako neugodno i neprijatno jer sam se na drugoj strani našla zbog nečijih brutalnih uvreda i skandaloznog ponašanja. Pretpostavljam da je svakom novinaru, pa tako i meni želja da se na drugoj strani nađe zbog neke novinarske nagrade ili neke sjajne, inovativne i pozitivne priče koja bi bila inspirativna da se o njoj izvještava, a ne u ovom negativnom kontekstu.  Kao što sam već više puta spomenula, takve uvrede nisam doživjela nikad u životu i ne bi ih poželjela nikom. Sama činjenica da je Umičević prvi koji mi je uputio takve riječi svjedoči i o tome da su, na svu sreću, mnogi ljudi koji, poput njega, vrše javne funkcije otvoreni za saradnju, ali i o tome da ja nisam neko ko se služi grubim riječima ili drskošću da bi došao do informacije. Upravo zato je dobro što je ovakav slučaj iznesen u javnost i nadam se da će moje iskustvo osobe poput Umičevića ubuduće natjerati, makar da razmisle prije nego nešto izgovore. Mada je, konkretno u njegovom slučaju, poznato da ovo nije prvi put da mu se “otima” ovakva reakcija.

Kako je regaovala javnost, a kako kolege nakon ovog nemilog događaja? Koji su sljedeći koraci koje ćeš poduzeti po ovom pitanju? 

Reakcijom kolega sam jako zadovoljna jer mi je većina njih pružila podršku, čak su me pozvali i podržali neki ljudi čijoj podršci se uopšte nisam nadala i kojom sam bila pozitivno iznenađena. Kada je u pitanju reakcija javnosti i ona je bila dobra i pokazala je da je prošlo vrijeme kada je ljudima primitivizam bio zabavan i kada su se verbalni nasilnici nazivali “ljudima iz naroda”. Rijetke su negativne reakcije javnosti i one uglavnom potiču od plaćenih “botova” i lažnih profila na društvenim mrežama, prepoznatljive su i nemaju nikakvo logično i moralno uporište.

Ono čime sam razočarana, a ujedno je i znak za glasan alarm i uzbunu jeste (ne) reakcija institucija i partije čiji je član Umičević. Užasno je što niko od nadležnih nije našao za shodno da jasno osudi njegov istup, a kamoli da ga kazni. Što se tiče sljedećih koraka, oni će u mom slučaju izostati jer se za manje od mjesec dana trebam poroditi i doživjeti najljepši trenutak u životu, što, priznaćete, ne smijem dozvoliti da bilo šta ugrozi, a pogotovo ne povlačenje po sudovima sa čovjekom koji omalovažava buduće majke i  ginekologe, a rizičnu trudnoću smatra tričarijom.

Da li novinarke imaju adekvatnu zaštitu od strane urednika, ali i zakona kada se nađu u ovakvoj situaciji? 

Kada je konkretno riječ o mom slučaju, ja sam, kao što su svi imali priliku da vide imala adekvatnu i konkretnu zaštitu urednika koji nije čekao ni trenutak da stupi u kontakt sa Umičevićem i stane u moju odbranu, kao i da mi, kao neko ko se suočavao sa uvredama, pa i prijetnjama da savjete kako da se izborim sa takvim situacijama. Ne mogu sa sigurnošću tvrditi da bih u drugim redakcijama naišla na takvu zaštitu i podršku. Kada su u pitanju iskustva drugih koleginica, čini mi se da, u većini slučajeva, zaštita urednika zavisi od toga od koga uvreda ili prijetnja dolazi ili plastično rečeno “da li je naš ili njihov”. Što se tiče zakonske zaštite, o njenoj neadekvatnosti je suvišno i govoriti. Dovoljno je reći samo da velika većina najbrutalnijih prijetnji po život novinara uopšteno nije procesuirana. Dodatni problem predstavljaju društvene mreže koje su rasadnik napadača, mahom na novinarke, a čiji identitet  nakon višemjesečnog vrijeđanja i napada nije utvrđen, a da ne govorimo o tome da nikad nisu kažnjeni.

Šta možeš da poručiš koleginicama koje tek počinju sa ovim poslom?

Poručujem im da zahtijevaju poštovanje i uvažavanje kako kolega tako i sagovornika, da se ne ustručavaju reći ukoliko se u određenoj situaciji osjećaju neprijatno ili im nečije riječi ne gode, jer svaka od nas mora biti pokretač promjena, a ne čekati da neko drugi uradi nešto po tom pitanju. Drage koleginice, budite hrabre, ne plašite se da učite prave stvari od starijih kolega, urednika/ca, postavljajte pitanje, gradite svoj stav, priznajte greške, budite spremne i da ih ispravite, podržite jedna drugu, ne pravite priče od kojih niko nema koristi i  pokažite da to što ste žensko ne znači da neko može da vam kaže da za vas nije tekst o savjetima za popravku škodinog mijenjača ili karakteristikama hondinog motora  ako je baš to ono o čemu želite da govorite i pišete.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije