Mislimo da želimo da budemo srećni. Pa ipak veliki broj nas zapravo teži nekom drugom cilju, tvrdi kognitivni psiholog Danijel Kaneman, koji je 2002. godine dobio Nobelovu nagradu iz ekonomije.
Ephrat Livni / Quartz
Foto: Unsplash
Kaneman tvrdi da su sreća i zadovoljstvo dvije vrlo različite stvari. Sreća je trenutno iskustvo koje se dešava spontano i brzo nestaje. S druge stane, zadovoljstvo je dugoročno osjećanje koje se gradi vremenom, a zasnovano je na ostvarivanju ciljeva i izgradnji života kome se divite. U podkastu objavljenom 19. decembra „Razgovori sa Tajlerom“ koji je vodio ekonomista Tajler Koven, Kaneman je objasnio da težnja ka jednom cilju može umanjiti našu sposobnost da iskusimo neki drugi.
Na primjer, u istraživanju koje je mjerio svakodnevnu sreću – iskustva od kojih se ljudi dobro osjećaju – Kaneman je otkrio da je provođenje vremena sa prijateljima izuzetno efikasno. Pa ipak, oni koji se fokusiraju na dugoročne ciljeve koji proizvode zadovoljstvo ne postavljaju nužno druženje kao prioritet, jer su suviše fokusirani na neku veću sliku.
Takvi izbori navode Kanemana na zaključak da nas sreća zapravo i ne interesuje onoliko koliko to tvrdimo. „Sve u svemu, mislim da ljudima sreća nije toliko važna na taj način… čini se da to nije ono što ljudi žele da rade. Zapravo žele da povećaju osjećaj zadovoljstva samim sobom i svojim životima. To vodi u potpuno drugačijem smjeru nego izgradnja sreće.“
Foto: Lidya Nada / Unsplash
U intervjuu koji je dao u oktobru, Kaneman je iznio tvrdnju da se zadovoljstvo najviše zasniva na poređenjima. „Životno zadovoljstvo je dosta povezano sa nekim društvenim mjerilima – ostvarivanjem ciljeva, ispunjavanjem očekivanja.“ Primjećuje i da novac značajno utiče na zadovoljstvo u životu, dok novac utiče na sreću samo onda kada ga nema. Siromaštvo povećava patnju, ali iznad nekog određenog nivoa prihoda koji ispunjava osnovne potrebe, bogatstvo nas ipak ne čini srećnijima. „Grafikon je iznenađujuće ravan“, rekao je ovaj psiholog.
Drugim riječima, ako niste gladni i ako su vam osnovne potrebe poput odjeće i skloništa ispunjene, sposobni ste da budete barem jednako srećni kao i najbogatiji ljudi na svijetu. To prolazno osjećanje sreće ne doprinosi osjećaju životnog zadovoljstva. Kada se osvrne, osoba koja je imala mnogo srećnih trenutaka možda sveukupno i neće biti zadovoljna.
Ključna stvar ovdje je pamćenje. Zadovoljstvo je retrospektiva. Sreća se dešava u realnom vremenu. U Kanemanovom poslu, otkrio je da ljudi sami sebi pričaju priče o sopstvenom životu, a one mogu a ne moraju tvoriti ugodnu priču. Pa ipak, naša svakodnevna iskustva podstiču pozitivne emocije koje ne moraju nužno postati dio dugotrajnije priče. Pamćenje je trajno. Osjećanja su prolazna. Mnogi naši srećni trenuci se ne sačuvaju – kamera ih ne uspije sve zabilježiti, već se sam događaju. I onda nestanu.
Foto: Lesly Juarez / Unsplash
Uzmite za primjer godišnji odmor. Psiholog tvrdi da osoba koja zna da može otići na put i dobro se provesti, ali da će im se sjećanja izbrisati i da ne smiju ništa fotografisati možda ipak odabere da ni ne ode na taj put. Razlog za to je što stvari radimo u iščekivanju stvaranja zadovoljavajućih uspomena u kojima ćemo kasnije moći uživati. Nekako nas manje interesuje to da se zaista lijepo i provedemo.
Ova teorija objašnjava i našu trenutnu kulturu koja je opsjednuta društvenim mrežama. Donekle, manje nam je bitno to da nam stvarno bude lijepo nego to da odajemo utisak o iskustvu na kome nam neko može pozavidjeti. Više smo fokusirani na to da prebrojimo prijatelje i pratioce nego na to da provedemo neko vrijeme sa ljudima koji nam se zaista dopadaju. I konačno, zbog toga samo užasno nesrećni.
Kaneman tvrdi da smo prevashodno srećni u društvu drugih ljudi. Međutim, pokret pozitivne psihologije koji je nastao kao rezultat njegovog rada ne naglašava spontanost i međuljudske odnose. Umjesto toga podrobnije posmatra ono što daje smisao životu, što je koncept za koji Kaneman kaže da mu je nejasan.
Sam za sebe kaže da ima sreće u životu i da se smatra „prilično srećnim“. Kaže da mu je život interesantan jer mnogo vremena provodi radeći sa ljudima u čijem društvu uživa. Ali napominje i da su postojali periodi kada je radio sam i da su bili „užasni“ te da se osjećao „izuzetno nesrećno“. Takođe tvrdi i da ne smatra svoje postojanje značajnim, uprkos svojim značajnim akademskim postignućima.
Zaista, iako su njegovi doprinosi priznali emocije kao ekonomsku i društvenu silu i rezultovali stvaranjem svjetskih indeksa sreće, ovaj psiholog je napustio polje istraživanja sreće prije nekih pet godina. Sada istražuje i piše o konceptu „buke“ ili nasumičnih podataka koji se prepliću sa mudrim donošenjem odluka.
Pa ipak, vrijedi se zapitati da li želimo da budemo srećni, da uživamo u pozitivnim emocijama ili jednostavno da izgradimo narative koji su dovoljno vrijedni da ih pričamo sebi i drugima ali ne donose nam nužno zadovoljstvo. Nađite se sa prijateljom i popričajte o tome sa njima – možda se lijepo i provedete.
Vjerujem da svako "zato" ima svoje "ali". Smijem se i tražim svoj zen.
