najnovijeNaslovna vijestPorodicaŽivot

VANILICA U CIRKUSU: Srce na vrućem asfaltu

Mrak se skupio u kap, što bi rek’o Bajaga.

I eto mene. Niste valjda očekivali Cecu.

Natasa Lajšić Grbić

Mada, lako se moglo desiti da napišem “Sa koliko nula piše se tuga?”

Jer istinite tužne priče su baš čitane, lakše je valjda kada znate da je još nekome grozno.

Ali meni nije. Čak i kad mi jeste GroznoDoZlaBoga.

Mudra kineska poslovica kaže da se život sastoji od četiri emotivne prekretnice:

Sreća, Tuga, Radost i Ljubav.

Spoznala sam ih sve. Nigdje me nije bilo jer sam stajala na prekretnici koja se zove Tuga, na ničijoj zemlji, izgubljena u srebrnim kaubojkama, sa licitarskim srcem u rukama, napola slomljena, ispunjena nedostajanjima.

Moj Tata, ratnik svjetosti, čuvar svih mojih snova se vratio u svjetlost. Mama je otišla u danima kada je cijela planeta stala, a Tata sada, trenutak prije nego će svijet ponovo posrnuti u rat.

Plačem čak i u omiljenom baru uz vino i odgovaram na poruke podrške, ne osvrćem se na čudne poglede. Nikada nisam. Nek misli ko šta hoće.

I kujem planove tako uplakana za životne piruete koje moram perfektno izvesti.

Jer život je da se živi. Iz sve snage. To me je Tata naučio.

Nema osvrtanja, nema kajanja. Samo živi. Do daske. Pa još barem duplo. Do dve daske.

Reći ću vam, totalna sjebanost može biti oslobađajuće iskustvo. Stvari koje ne možeš promijeniti, promijene tebe.

Ali nijedna emocija kao ni talas ne može dugo da zadrži svoj oblik, napisao je jedan pametni doktor Henri.

Dakle, krenimo sa igrom, nasmijmo se da otvorimo srca, tada se saopštava i istina jer smo spremni. Uvijek moraš početi sa šalom. Da se srce nasmije i otvori. Nasmij se, srce! Nasmij se!

Sve nesretne porodice liče jedna na drugu, a svaka sretna porodica je sretna na svoj način.

Čini vam se da nešto nije u redu sa ovom rečenicom? Zvuči kao Tolstoj, ali naopako.

Meni nije naopako.

Ona Tolstojeva sa kojom počinje Ana Karenjina je previše i citirana i izlizana.Toliko je jednostavna i niko je ne dovodi u pitanje. Evo ja ću!

Dosta mi je da se misli da su sretni ljudi, svi sretni na isti dosadan način. Mi smo sretni na naš način. Čak i sada.

Sretne porodice zaista postoje, zato se i pišu romani.

A ja bih baš imala šta da napišem.

Nikada neću saznati kako je Tata uspio da i sestra i ja, budemo i beskrajno razmažene i neviđeno samostalne. Naučio me je da spojim sve nespojivo i da ponosno pronosim taj naš porodični duh i smisao za humor.

I da uvijek radim po svojoj savjesti jer se jedino tako mirno spava.

Usput, pokazao nam je kako svijet diše. Dok smo pili preslatki čaj od nane u Kazablanci, plovili kroz Gibraltarska vrata, jeli musaku u Firi sa pogledom na vulkan, aplaudirali najljepšim zalascima sunca na planeti, bez treptanja gledali u zvijezde iznad Tenerifa lomeći čokoladu sa ljubičicama, cijelu noć usidreni pored Mikonosa čekali da prođe oluja, stajali gdje su nekad bila stopala Kolosa sa Rodosa, držali obema rukama šešire, kad nas vjetar oduva sa Akropolja nek smo sa šeširima.

I jurili u turističkoj atrakciji niz ulice Madeire u pletenim sankama kad nam je zafalilo adrenalina, ali to sjurivanje niz strme ulice bez snijega nam nije baš trebalo, ali eto.

Jer moj Tata nije davao vjetar u leđa, ugrađivao je propelere i… naučio me kako da sama uhvatim vjetar.

Evo sad ih palim ponovo, vrijeme je. Krajnje.

Vrijeme je za ponovno pokretanje života. Možda kupim i špil karata Marine Abramović kao vodič za restart.

Izvučem kartu i idem.

Dakle, može vam se dogoditi da me sretnete da hodam unazad sa ogledalom ili da negdje otvaram i zatvaram vrata satima.

Ne bojte se, nisam pukla, samo sam tu kartu izvukla.

Mada bih voljela da izvučem onu “odaberi drvo koje ti se sviđa, zagrli ga, žali mu se !”

Jedino neću vala brojati onu gomilu zrna riže, JebiGa Marina, nije mi do toga uopšte.

Ali do čokolade jeste. Ovih dana samo šuškam omotima po kući, čak je i Žmu skupljajući papiriće od bajadera, rekao samo jedno prigušeno “O Bože” misleći da ga ne čujem.

Ne volim sve čokolade, čak ne moraju biti ni slatke.

Recimo, volim slanu čokoladu.

Jeste li probali? Probajte.

Malo soli u čokoladi pojačava okus kao što tuga u nama pojačava život. Uh, kako pojača sva čula. I so i tuga.

Dok jedem sve te čokolade, malo ovo pišem, puno grlim Žmu dok gleda poznatu političku emisiju.

Smeta li ti moja ruka? Misleći da ga žulja jer nezgodno sam je omotala oko njegovog vrata.

Ne smeta! Ti meni i na glavu kad se popneš, a stalno mi skačeš po glavi, meni to ništa ne smeta. Kad te volim.

I to vam je to. Jednostavno je.

LJUBAV JE ODGOVOR, A NE PITANJE.

Kad u filmu Čokolada, zaduva sjeverac, Žilijet Binoš spakuje kofer i krene dalje.

Ovih dana u mom životu duva ozbiljan sjeverac, vrijeme je…

Ponekad je rizikovanje svega jedina šansa koju imate.

Lav ju

Chic Vanilica

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije