Marina Radoš: Jeste li skužili kako društvo ženu okrivljuje što ne može ostati trudna?

Svakoj ženi koja je javno ostarila bez potomstva, ne znajući je li tako htjela ili ne, društvo je pronašlo neku krivicu.

Pjevačice i glumice su uglavnom ganjale karijeru. Izostanak njihovog potomstva većinom se slavi rečenicom – e tako joj i treba. Cijeli je život trčala za karijerom.

Susjeda je možda previše pušila. Izostanak njezinog potomstva većinom se slavio rečenicom: Šta je cigara satrala, dobro je uopće živa.

Mršava susjeda nije rodila jer je mršava. Sama je kriva i za to. Prava žena dobro jede, prava žena ima kukove, prava žena ima guzicu, prava žena ima 65 kila kad se udaje…

Debela susjeda nije rodila jer je debela. Sama je kriva i za to. Prava žena radi fizičke poslove i ne može biti debela. Samim tim ne može biti ni neplodna.

Ona koja se razvela, bože sačuvaj, nije ostala trudna jer nije imala s kim. I sama je kriva. Prava žena ostaje u braku i čuva brak. U braku se rađaju djeca. Samim tim, i ona je kriva.

Ona koja se udala s 35 je najkrivlja. Što je, pobogu, čekala do 35? Djeca se rađaju u dvadesetima. Sama je kriva.

Ne treba napominjati da se za izostanak potomstva nikad ne krivi muškarac. I ne treba. Za izostanak potomstva nitko ne može biti kriv.

No, naše društvo uvijek bira okriviti ženu i to njezinom osobinom koja ih najviše živcira. U razapinjanju nerotkinje najglasnije su uvijek žene. One koje su rodile u dvadesetima, nikad nisu uzele antibaby pilulu i pomislile da se razvedu.

Istovremeno, majčinstvo može opravdati sve ostalo. Pa tako imate žene koje se u javnosti veličaju samo zato što su rodile troje ili četvero djece iako pred cijelim svijetom trpe nefunkcionalan odnos, očigledno nemaju kamo i očigledno nemaju s čim.

Premalo je tekstova u javnosti u kojima žena tim ženama  govori – Znam jebote. Znam da se djeca najlakše prave u dvadesetima. Znam da je lakše roditi u braku. Znam da je s 35 kasno početi.

Međutim, posljednjih sam godina, zbog žena koje me okružuju, počela razmišljati o svojoj nezačetoj djeci koja su ostala u mojim dvadesetima. Da sam rodila kad je moja majka rodila mene, danas bi imala dijete u osnovnoj školi. Da sam rodila kada je moja majka rodila mog brata, danas bih imala dijete predškolskog uzrasta.

Spasila bih se priče jesam li mršava ili debela. Pijem li antibaby ili ne. Pušim li, izlazim li, biram li muškarce. Spasila bih se te stravične trideset i pete koja je granica rodilje i nerotkinje. Ništa me to brinulo ne bi.

Međutim. To bi jedino bilo spašeno.

U trideset drugoj godini svjesna sam tko sam i što sam bila u svojim dvadesetima. I zahvalna sam životu što tada nisam rodila djecu. I voljela bih da ovo pročitaju sve one koje su počele djecu praviti s 30. To je na vrijeme.

Jer, to „na vrijeme“ se ne gleda po mladosti našeg cerviksa. Gleda se po ženi koju će naše dijete dobiti za majku.

Zato. Nisi kriva ako nisi rodila s 19. Nisi kriva što ne možeš ili ne želiš roditi s 29. Nisi kriva što ne možeš roditi s 39. Oslobodi se tih gluposti.

Znam da nisi trčala za muškarcima. Znam da nisi trčala za karijerom i novcem. Znam da nisi kriva što si debela ili što si mršava.

To je samo jedan od načina na koji ovaj pogani svijet želi uniziti ženu.